Slučaj Elizabeth strout čini se da se približava toj paradigmi trgovine otkrivenoj s vitalnim postajanjem. Male priče s kojima su mnogi od nas počeli, te priče prilagođene svakom trenutku djetinjstva ili mladosti...
Nekako se zadovoljstvo pisanja nekoga tko jednom počne pisati ne napušta. Sve do tog dana kada zavlada pojam struke, ta nužna namjera da se ispričaju priče za egzorcizam ili da se luta s većom predanošću, da se izrazi vitalna izjava namjera ili da se razotkrije ideologija formirana godinama.
I tako je nakon četrdesete uspješna verzija Elizabeth spisateljica na kraju skočila na pretežnu razinu u toj vitalnoj posvećenosti. Istina je da su sve to moja nagađanja, ali na neki način svaki pisac koji se pojavi u zreloj dobi ukazuje na tu vlastitu evoluciju kreativnosti koja se vodi paralelno s iskustvom i konačnom namjerom napuštanja tog svjedočanstva koje je uvijek pričati priče.
Unutar realističnog i trezvenog stila, Elizabeth Strout često nudi psihološke romane, u smislu da nam daje priliku da se pozabavimo tim subjektivnim prostorom svijeta izgrađenim na uvjetima likova koji svi mi jesmo, u interakciji s našim svakodnevnim životima.
Mukotrpan zadatak u kojem Elizabeth Strout uravnotežuje dijalog i misli jezgrovitim jezikom, sa složenošću potrebnom za stvaranje takvih subjektivnih postavki bez upadanja u psihološku pedantnost, dogme ili izrazite namjere.
Elizabeta nam predstavlja duše, duše likova. A mi smo ti koji odlučujemo kada nas uzbuđuju, kada su duboko u krivu, kada propuštaju priliku, kada se trebaju otresti krivnje ili promijeniti perspektivu. Avanture o postojanju svijeta izgrađenog iz prizme apsolutno empatičnih likova.
3 najbolje preporučene knjige Elizabeth Strout
O Williame
Realizam ponekad završi produbljivanjem prema kompendiju najgrubljeg egzistencijalizma u kombinaciji s tim pojmom subjektivne prirode svakog lika. Drugi pojam radnje koji sve posipa fantazijom preživljenih strahova i krivnje. Samo što je postizanje te precizne ravnoteže u rukama autora poput Strouta, sposobnih pratiti što ostaje od duše u svakodnevnom životu. Tako nastaju priče poput ove u kojoj preskačemo zidove na kojima je izgrađen Williamov interni forum, ali i onaj autorove zvijezde Lucy Barton. U oba slučaja najintimnije otkriće dolazi do najluđe strane identiteta, do tajni koje opravdavaju naše ponašanje više od bilo kojeg objašnjenja koje se može dati u tom pogledu.
Neočekivano, Lucy Barton postaje pouzdanica i podrška Williamu, svom bivšem mužu, čovjeku s kojim je dobila dvije odrasle kćeri, ali koji je sada gotovo stranac plijen noćnih strahova i odlučan otkriti majčinu tajnu.
Dok njegov novi brak posustaje, William želi da ga Lucy prati na putovanju s kojeg više nikada neće biti isti. Koliko osjećaja ljubomore, sažaljenja, straha, nježnosti, razočaranja, neobičnosti stane u brak, čak i kad je gotovo ako je tako nešto moguće? A u središtu ove priče, nesalomivi glas Lucy Barton, njezino duboko i višegodišnje razmišljanje o samom našem postojanju: «Ovako funkcionira život. Sve što ne znamo dok ne bude prekasno."
Olive Kitteridge
Što je čovječanstvo? Možda ovaj roman odgovara na pitanje. Budući da književnost i autori odlučni ispričati ono što jesmo iznutra prema van, bez umjetnosti se bave temeljnim, egzistencijalnim, filozofskim, emocionalnim pitanjem.
Magični realizam preispitan iz vizije Olive Kitteridge, žene s dovoljno vitalnosti da živi u toj zaštitnoj ljusci koja gradi novi svijet uvjeta i predrasuda, te prirodne sebičnosti prema preživljavanju. Ali najbolji dio priče dolazi od autoričine dekonstrukcije vlastite koncepcije Oliveina okoliša. Jer u mnogim prilikama moramo pribjeći ponovnom promišljanju našeg postojanja i srušiti stare zidove svijesti.
Rutina je taj čudan zaštitni blagoslov, osobito s godinama. Čini se da se horizont smrti može povući ako mi, ako Olive ostane tamo, još uvijek, bez straha od protoka vremena.
Djelovanje je potrebno za ponovno povezivanje s onima s kojima dijelimo inercije ovakvog načina života u takvoj vrsti poricanja. I Olivein put obnove blagoslovljen je primjer kada nas stvarnost tjera da se suočimo sa strahovima kako bismo se potpuno oslobodili.
Moje ime je Lucy Barton
Unutar tog čudnog New Yorka, profiliranog u toliko navrata od strane autora kao npr Paul Auster, mogli bismo otkriti likove poput onih koji se u ovom romanu pojavljuju puni otvorene intimnosti, izloženi tumačenjima dobrog čitatelja koji zna iskoristiti besramna egzistencijalna pitanja koja nam se približavaju.
Dvije žene žive u istoj bolničkoj sobi, Lucy i njezina majka. Ali s tog mjesta gdje smo dvije žene susreli 5 dana, posjetili smo ta mjesta prošlih sjećanja kroz sito njihovih sadašnjih okolnosti.
Oštrina Lucynog života suočava nas, međutim, s ljubavlju, njezinom potrebom, njezinom potragom pod svakim našim korakom. Žalosno je pomisliti da se ponovno okupljanje nakon godina između dragih ljudi poput majke i kćeri mora dogoditi zbog tužnih okolnosti.
Ali čarolija prilike služi za ovo dvosmjerno svjedočanstvo o zajedničkom životu u najtežim trenucima, tada i sada. Sirovost trenutka rasvjetljavaju ti dolasci i odlasci u druge trenutke, kopanje u potrazi za onim kapima sreće koje mogu najaviti minimalnu podzemnu vodu optimističnog preživljavanja.
Tama prošlosti ovih dviju žena može se projicirati na tu ideju života kao očajnički kratki dah, bez mogućnosti iskupljenja za ono s čime se nije dobro suočila u svjetlu posljedica. Lucy je bolesna, da, ali možda je ovaj stadion jedinstvena prilika, ako se sve mora zatvoriti prije tog navodnog vremena koje nam je odobreno.
Ostale preporučene knjige Elizabeth Strout…
Lucija i more
Likovi poput Lucy Barton također zaslužuju sagu. Jer neće sve biti isporuka detektiva ili bilo koje druge vrste aktualnih heroja. Preživjeti je već herojski čin. A Lucy je naša preživjela koja čezne da se suoči s najgorim antijunacima ili zlikovcima: samim sobom...
Dok strah obuzima njezin grad, Lucy Barton napušta Manhattan i skriva se u gradu u Maineu sa svojim bivšim mužem Williamom. Sljedećih će mjeseci njih dvoje, suputnici nakon toliko godina, biti sami sa svojom složenom prošlošću u maloj kući uz burno more, iskustvom iz kojeg će izaći preobraženi.
Glasom prožetim "intimnom, krhkom i očajnom ljudskošću" (The Washington Post) Elizabeth Strout istražuje dubine i nedostatke ljudskog srca u revolucionarnom i blistavom portretu osobnih odnosa tijekom razdoblja izolacije. U središtu ove priče su duboke veze koje nas spajaju čak i kad smo razdvojeni: bol kćeri koja pati, praznina nakon smrti voljene osobe, obećanje prijateljstva u nastajanju i utjeha stare ljubavi koja još traje
Braća Burgess
Upozoreni smo da se prošlost nikada ne može pokriti, pokriti, ili naravno zaboraviti ... Prošlost je mrtva osoba koju nije moguće pokopati, stari duh koji se ne može kremirati.
Kad bi prošlost imala one kritične trenutke u kojima se sve pretvorilo u ono što ne bi trebalo biti; ako su djetinjstvo bile razbijene na tisuću komada čudnim sjenama najokrutnije stvarnosti; ne brini, ta će se sjećanja sama iskopati i dodirnuti će ti leđa, znajući da ćeš se okrenuti, da ili da.
Mali grad u Maineu ... (kakva dobra sjećanja mi donosi Maine, zemlja duhova Stephen King), djeca suočena s grubošću slomljenog djetinjstva. Prolazak vremena i bijeg naprijed, poput bjegunaca iz Sodome, koji samo žele postati kipovi od soli prije nego što moraju povratiti okuse prošlosti.
Jim i Bob pokušavaju učiniti svoje živote, daleko od onoga što su bili, uvjereni da, iako ne mogu pokopati prošlost, mogu se odmaknuti od nje na fizičkoj udaljenosti. New York kao idealan grad za zaborav na sebe. Ali Jim i Bob će se morati vratiti. Oni su zamke prošlosti, koje vas uvijek znaju oporaviti za svoju stvar...
Sadržaj: Progonjeni čudnom nesrećom u kojoj im je poginuo otac, Jim i Bob bježe iz rodnog grada u Maineu, ostavljajući tamo svoju sestru Susan, i nastanjuju se u New Yorku čim to dobi dopuštaju.
No, njihova krhka emocionalna ravnoteža destabilizira se kad ih Susan očajnički pozove u pomoć. Tako se braća Burgess vraćaju scenama svog djetinjstva, a tenzije koje su oblikovale i zasjenjivale obiteljske odnose, godinama ušutkivane, isplivaju na nepredvidljiv i bolan način.
