Uvijek je zadovoljstvo pronaći nove generacije koje osiguravaju zamjenu na bilo kojem polju. Budući da je autor Laura ferrero ona se pojavljuje kao nova spisateljica tog realizma koji je uvijek neophodan da se zabilježi vrijeme u talištu intrapovijesti.
Računajući na druge pisce poput Betlehem Gopegui, Martha Sanz o Edurne portela (fiksirajući fokus na spisateljice koje, svaka na svoj način i u svojim različitim zapletima, balansiraju nužnu žensku viziju s bitno humanističkom), Laura ima za cilj napuhati tu skupinu spisateljica koje će činiti mozaik našeg vremena.
Zasad nam njegova bibliografija nudi te sjajne uvide u ono što tek slijedi, kroz tu neophodnu bitnu predanost likovima da nas presele u svijet pun nijansi koje nam se na kraju suočavaju u ogledalu vlastitog postojanja.
Beletristika, sastavljanje priča ili romana o okolnostima likova i njihovom načinu suočavanja sa stvarnošću uvijek mogu značiti empatično ponovno otkrivanje sebe. Nijedan egzistencijalni placebo nije bolji od književnosti kada je taj prijenosni remen napravljen da nam prodrma unutarnji motor, zahvaljujući zamišljenom i briljantnom formalnom izlaganju dežurnog pisca.
Tri najbolje knjige Laure Ferrero koje se preporučuju
Što ćeš raditi do kraja života
Pitanja koja nam se obraćaju ako nas napadne pitanje slično onom u naslovu ovog romana, ukazuju na taj ostatak vašeg života kao na ono što ostaje, kao rezultat vaših manje -više ispravnih odluka. Krajnji rezultat može biti vrtoglavica. Osim ako možda nemaš 30 godina, poput Laure. U takvom slučaju tekstura je potkovana lakoćom koja vam i dalje omogućuje da plešete kroz život kao da vaša pjesma svira punom parom, ipak. No, i pored toga, Laura ima mnogo toga za otkriti o sebi.
A ono što se može dodati njezinim 30 godina moglo bi zauvijek iskriviti tu melodiju, u Laurinom slučaju već s melankoličnim primjesom violina zbog toga koliko je bila teška i koliko slatka nikada nije mogla biti kulminirana, bez obzira na to koliko je htjela. Radi se o tome da u tridesetoj godini života Laura napušta partnera i odlazi s Ibize da se preseli u New York. Mladost mu je obilježila odnos s ocem, netolerantnim čovjekom; njegova majka, koja je nestala da bi se vratila pet godina kasnije; i Pablo, njegov brat, koji u slikanju pronalazi način borbe protiv svoje duševne bolesti.
U New Yorku, Laura počinje raditi u izdavačkoj kući i pohađati sate koje Gael, tajanstveni poznanik njezine majke, predaje na Sveučilištu Columbia. Tko je Gael? Što on zna o svemu što se dogodilo u njegovoj obitelji?
Prazni bazeni
U mnogo sam navrata izrazio svoje mišljenje o priči kao kreativnom prostoru vrlo različitom od romana. Da, sve je u pisanju, ali način na koji gledate kratku priču nema nikakve veze s tim.
Jer se priča kondenzira i konačno eksplodira. I u kontrakciji života koja pripovijeda ograničeno ili usredotočeno na što neposredniji mogući cilj, vrlina dobrog pisca uvelike se ističe u načinu balansiranja forme i supstancije. Zato su, kad je Laura Ferrero otkrila svoje prazne bazene, s njenom evokativnom slikom isteklih ljeta bez vidljivog razdoblja obnove, kritičari spasili svezak kao djelo za pamćenje.
Protagonisti ovih priča nisu heroji niti žive u životnim i smrtnim situacijama. Previše su slični nama samima. To mogu biti naši susjedi, naši roditelji, naši partneri, naši ljubavnici.Žena koja ne može spavati i odlazi u dnevnu sobu slušati zvuk televizora. Otac duva svijeće pred svojim sinom, koji je također otac. Djevojka koja piše ljubavnu priču djevojci koju nikada neće upoznati. Djed koji govori fotografijom.
Muškarac i žena koji se opraštaju u kutu. Ne poznaju se, ali svima se događaju slične stvari: život, sa svojom beznačajnošću, ali i sa svojim velikim pitanjima: kako se zaljubiti, zašto ljubav koja se ne potroši otvrdne, što je ono što plaši nas. Moraju birati između života koji imaju i života koji zamišljaju.Na tom se raskrižju rađaju te priče. Odjeci Lorrie Moore i Raymonda Carvera odjekuju u ovom prvom djelu Laure Ferrero, čije je početno objavljivanje na digitalu bio neobičan događaj. Snažan glas prodire u španjolsku književnost.
Ljubav nakon ljubavi
Velike se ideje gotovo uvijek rađaju iz dosade. Mora se raditi o kontrastu između ništavila, praznine i implicitne potrebe za iskrom. Ovako nešto ukazivalo je na autora koji se dogodio kada je ovaj svezak ilustriranih priča nastao. I primijetimo da on ne naziva "slomljenim srcem" ono što ostane kad ljubav iskoči kroz prozor, što bi rekao neki poznati pjevač. A ako dosada na kraju može probuditi sjajnu ideju, razočaranje, a zašto to ne reći, taj je slom izostavljen iz naslova na kraju dovode muze kojima je ugodnije u vrelini paklene vatre.
Što niže padate, te vam muze više govore, poput elastičnosti ili sublimacije kako biste mogli stvarati glazbu ili književnost. Najbolja stvar u vezi s dobrim piscem ili dobrim piscem je znati sabrati trenutke koje svi žele zaboraviti (neuspjehe i gubitke), poput ostatka priča priča, makar samo zbog toga. Zato što je vrijeme da ih projiciramo, pretvorimo u tako impresivne likove poput Amy Winehouse ili Eric Clapton, među ostalima, posjetitelja srca u njegovoj najšokantnijoj verziji, tako da svi svjedoče da su kreativno i destruktivno isti oblik tragična ljepota.
Ostale preporučene knjige Laure Ferrero
Astronauti
Obitelj i otuđenje. Ono što smo temeljili na najbližem okruženju i sideralnoj udaljenosti koja pokriva sve naknadno, s ostacima u obliku svjetlosnog traga. Obitelj je ono mjesto gdje ste bili (ili mogli) biti sretni, ali to više nije u svojoj pravoj prirodi, zbog rijeke koja ne prestaje teći, jer je u svakom trenutku druga rijeka. Do točke osjećaja sadašnjosti kao negostoljubivog mjesta s vratima prema unutra od onoga što je nekoć bio dom, napredujući kao bez gravitacije, otuđeni u vlastitom domu.
Svi znamo od djetinjstva koji ljudi čine našu obitelj i koje su veze koje nas vežu za svakog od njih. Svi osim protagonistice ovog romana, kojoj nikad nije rečeno da je i ona, u nekom trenutku svog života, imala jedan. Što se dogodilo tih godina pa su svi tragovi vremena nestali? Los astronautas pripovijeda dešifriranje tog ekosustava izgubljenog u vremenu: slučajno pronađena fotografija, na kojoj se ona pojavljuje kao dijete sa svojim roditeljima, rasvjetljava stvarnost njezine obitelji s tridesetpetogodišnjim zakašnjenjem. No, prije svega, osvjetljava nedostatke, šutnje i tajne na kojima je bila prisiljena oblikovati svoj identitet. Međutim, priča nikada ne govori istinu, već istinu...
Laura Ferrero polazi od autobiografske činjenice kako bi izgradila uzbudljivu fikciju, na trenutke srcedrapateljnu, o svim onim pričama koje nas u djetinjstvu cijepe o vlastitom životu i koje ne propitujemo sve dok ih ne uspijemo promatrati izvana. Baš kao i oni muškarci i žene, astronauti, koji su morali ići što dalje, tamo gdje nitko nije bio, da bi konačno shvatili ono što im je uvijek bilo nadohvat ruke.
