Ako je u Španjolskoj postojao autor s istaknutim ukusom za kratki roman kao narativno vozilo koje je Fernando Marias. Želja da se djelo ogoli, liši ga umjetnog i sugerira već od prve geste protagonista ili prve scene u koju ulazimo s nelagodom događaja koji nas nizaju.
To nema nikakve veze s prelistavanjem priče, s tim supstratom gdje ono što se pripovijeda može biti više ili manje dinamično, radi se o uvažavanju opisa kako bi se slikalo kistom, a ne udubljivalo u detalje.
Jasno je da i autorov poziv scenarista opravdava tu sintetičku virtuoznost u mnogim njegovim djelima. Od teksta do slike, bilo na ekranu ili kroz razbuđenu maštu svakog čitatelja. Poanta je da u Fernandu Maríasu uživamo u romanima koje treba poduzeti za putovanje na srednje udaljenosti koje ujedno postaje veliko putovanje u dubine postojanja njegovih likova.
I da je prvi put kada se Fernando odlučio za duži roman na kraju uzeo Nadalovu nagradu za roman. Stvari ukusa za književnost u jednostavnoj i pukoj mjeri koja proizvodi osobno zadovoljstvo bez prepuštanja drugim izgubljenim i neplodnim povodima pisanja za galeriju...
3 najbolja preporučena romana Fernanda Maríasa
umrijet ću večeras
Na isti način na koji Kronika prorečene smrti obiluje poznatim činjenicama, razbijajući stvarnost koja je prethodila i slijedila smrti osvetom, ovo djelo se bavi pristupom između fantastičnog, oniričkog i pomno zlokobnog, majstorskim planom da se osveta koja će izazvat smijeh zadovoljstva s onu stranu.
Počinio sam samoubojstvo prije šesnaest godina... Ovako počinje Noćas ću umrijeti, roman koji se ne može klasificirati u kojem je ispričana minuciozna i okrutna osveta za koju je potrebno svo to vrijeme, šesnaest godina, da se završi.
U epistolarnom obliku sadrži pismo koje sofisticirani zlikovac Corman šalje Delmaru, policajcu koji ga je uhitio i zatvorio. Nakon što je sve isplanirao u svojoj ćeliji, Corman si oduzme život, ali upravo je njegova smrt ono što pokreće složeni mehanizam.
Cilj? Natjerati Delmara da, nakon vrlo proračunate muke, počini samoubojstvo šesnaest godina kasnije. Dragi čitatelju, u svojim rukama imate prokletu knjigu, možda najčudniju u suvremenoj španjolskoj književnosti, fascinantnu kao čarolija i bolnu kao izdaju, na čijim stranicama je detaljno opisano djelovanje La Corporacióna, danas kultne urbane legende čiji su prizvuci stvarnosti neprestano šireći se.
Očev otok
Promjena trećeg. A to je da djelo u kojem se govori o ocu može biti biblija, sa svojim šokantnim odlomcima i svojim učenjima bez primjera. Krivi redovi oca zasigurno su nedokučivi ni prije ni nakon što je ostao u svijetu sa svojim jednostavnim sjećanjem i knjigom kao svjedočanstvom.
Kad je bio mali, njegov otac je duge mjesece putovao morima svijeta. Jednog dana pojavio se na vratima Bilbaove kuće. Dječak ga nije poznavao. “Tko je taj čovjek?” upitao je.
Na pola puta između sjećanja i fantazije, ova knjiga nastaje nakon smrti Leonarda Maríasa, kada se njegov sin Fernando prepusti pisanju kao alternativi žalovanju i neustrašivo zadire u svaki kutak sebe i svoje veze. s nedostižnim karakterom koji je otac mornar u očima djeteta, adolescenta, mladića kakav je bio i čovjeka kakav je danas.
Otac i sin kreću prema krajoliku djetinjstva i njegovim nedostacima, do rane fascinacije književnošću i filmom; itinerar naseljen gusarima i razbojnicima, strahovima i legendama, prisutnošću misterioznog heroja koji postaje vitalna referenca.
U slobodi kojom odvija to putovanje, Fernando Marías pronalazi ravnotežu između nostalgije i spoznaje, između straha i sigurnosti. Omaž književnosti i kinematografiji u kojoj koristi brojne načine pripovijedanja.
spali ovu knjigu
“Kremirali su te s mojim romanom u rukama. Zato pišem ovu knjigu. Do tog trenutka nisam mislio da ću ispričati našu priču. Uspio sam se pomiriti s dugim putem do tvog kraja, koji sam ponekad, ne znam da li se usuđujem reći, toliko želio doći, a da opišem tu muku koja je iznad svega bila tvoja, izgledalo bi poput hereze. Ali onda sam saznao da ste kremirani s romanom u rukama i tu je, bez povratka i milosti, nastala ova knjiga.
Sjećam se mene, a ti mrtav. Nikada nismo mogli zamisliti dan prvog zagrljaja koji ćemo toliko voditi kasnije u ovom dijalogu.» Istinita priča o ljubavi, smrti i iskorijenjenju koja je započela u Madridu osamdesetih, a završava danas. Autobiografsko, spekulativno, alkoholno, spektralno. Nitko nije ono što su sanjali da će biti.
