Sat i po filma koji počinje kao onaj mitski dan bijesa Michaela Douglasa ili možda čak i evociranja Kluba boraca brad pitt y Edward Norton.
Problem je u tom postepenom bijesu, u finom krešendu koji nas očarava latentnom tvrdnjom da će se hostije dijeliti kao kruh.
Jer ako nas je Tarantino nečemu naučio, to je da je dovođenje nasilja do krajnosti apsurda sve dozvoljeno. Ne radi se o tome da se na tome zadržava na egzistencijalnim osnovama.
Jednostavno ubijte radi ubijanja, bez izdaje ili predumišljaja. Ništa lično, ali mamojebac plaća. Inspiracija u grafitima viđenim u nekim gradovima… „I ja tebe mrzim“…
Ne razmišljaj više o tome. Niko koji je protagonista ovog filma i vi to znate. Jebeni kamion za smeće te je izludio. Iskače kad ste spremni da mu odnesete svoja sranja i razne intime. A stvar je u tome da vas rutina zarobi svojom inercijom protiv vrhunca, ali kamion za smeće može pobjeći čak i ako uvijek izlazite u isto vrijeme u susret.
Otuda i osećaj protagonista da je Niko. Niko ko je propustio sve vozove, najbolje godine, najbolje erekcije, pa čak i kosu na glavi.
To je dio tog "zakona života". Sigurno mnogi od nas rutinu smatraju blagoslovom. Ali ima i onih koji to ne znaju nositi i morate ih razumjeti. Jer društvo prodaje motocikle koje nikada ne možete kupiti.
Poenta je u tome da ako će nešto narušiti vašu rutinu ili rutinu gospodina Nikoga (osim kamiona za smeće čiji vozač ispruži srednji prst dok se udaljava od vas), to može biti pojava nekih lopova koji će vas odvesti za vožnju pred tvojim svijetom.
Ili jednostavno neki huligani koji smetaju masi u autobusu. One koje želite da uništite noževima kada ih vidite kako sjedaju na stolice starijih ili bacaju knjigu na bezbrižnog čitaoca.
Za gospodina Nikoga, radi se o osveti svijeta, ujaka Joséa Mote la vara, ali napravljenog u Americi. Dobra batina nikad ne škodi da se probudiš i skineš gluposti tolikih rasutih ljudi tamo.
Određena ideja da smo nepopravljivi olakšava licenciranje neopravdanog nasilja u ovakvim filmovima. Ako nemamo lijeka, primijenimo najsažetiju pravdu u tom slučaju, oko za oko i klanje za jednostavan protest.
Čim su se Džon Vik, plavuša iz Kill Billa i ovaj Mr. Niko okupili kao krvavi heroji, tolika glupost koja se kreće okolo bi završila, kao struja između običnih i manje običnih kriminalaca.
Ubistvo kao najsmješnije rješenje, s priručnikom uvijek uz "Mindfulness for ubice", knjiga koja bi sigurno ilustrovala ovo nikog koga oličava Bob Odenkirk. Glumac kojeg nisam poznavao, ali ću ga sada pratiti s više samopouzdanja.
Heroj ili antiheroj. Ko sad zna? U njihovom repertoaru oružja za borbu protiv zla...pa, sjekire, noževi, konopci kojima se po potrebi vješaju, autobusne šipke, slamke, štapovi, vozila za pregaženje gorivom, satovi ili aparati za gašenje požara...
A kada stvari postanu loše, možda je vrijeme da pribjegnete nekoliko k47.
Još jedno značajno pitanje u vezi sa uništavanjem heroja je da duboko u sebi svaki heroj uvijek sanja da bude Robin Hood.
Rezanje tijesta može u konačnici dati onaj dio sreće (vjerovatno oko 99%) koji odgovara tijestu, a koji se svaki dobar građanin nada postići svojim svakodnevnim trudom. Uključujući i najčudljivije ubice.
Završavamo sa soundtrackom punim sjajnih hitova koji će pratiti najlegendarnije scene. One u kojima loši momci udaraju svuda između krvi i vatre.
Jer svakom poluheroju, polu-polu nitkovu je potrebna dobra melodija da zviždi dok se svijet završava iza njih. Nikada nećeš hodati sam, prijatelju.
DOSTUPNO OVDJE: