Postoje razlike između nekih roditelja i djece koje pretpostavljaju nepristupačne padine kroz koje se čini da ljubav pada, ili naprotiv, koje su nedostižne u njenoj eskalaciji. Najgore je naći se u srednjoj zoni, a da ne znate idete li gore ili dolje, uz rizik da u svakom trenutku padnete preko ruba, pateći od moralnih i generacijskih razlika.
Najveće žrtve, na kraju, obično su djeca. I mislim da je to slučaj sa Marcom. U zrelim godinama Marko se ne može pomiriti sa svojom prošlošću, s tim da bi druga faza u porodici za kojom čezne prošla drugačije. Samo mali trenutak pojavljuje se kao klica nade. Postojao je trenutak za vezu između njega i njegovog oca, tokom putovanja, toliko udaljenog u sjećanju da ga je možda poremetilo sjećanje i neko vrijeme koje je na kraju previše kaznilo Marca.
Ali Marko mora da se obnovi, da se izgradi sa nagoveštajem uspeha, ukorenjenosti u ono što je bio. Osjećaj krivice zbog seksualnosti na kraju postaje frojdovski problem s nesagledivim posljedicama, i on više ne želi trpjeti tu kaznu, tu internaliziranu krivicu zbog neshvaćanja svog oca.
Marko na kraju razodijeva čitatelja, pokazujući taj prostor gdje čovjek prelazi iz djetinjstva u zrelo doba, sa svim tenzijama tipičnim za napuštanje adolescencije, pomnoženim u njegovom slučaju izrazitim otkrićem njegove biti, stvarnošću bez mogućeg uklapanja u porodičnu ideologiju.
Marko bi volio da je pomislio da bi ikada mogao zagrliti svog oca tražeći oproštaj. I da ga je otac uvjeravao da nema šta da oprosti. Ali to se nikada nije dogodilo tako, a Marko je na kraju prešao između svoje novonastale seksualnosti i svojih trauma. Čitatelj otkriva sve, istim intenzitetom kao da je stavljeno pod kožu liku.
U krajoliku promjenjivog Čilea, s detaljima nekih od onih prirodnih katastrofa koje naslov knjige najavljuje, otkrivamo sugestivnu metaforu između svjetova koji se s vremena na vrijeme raspadaju, koji podležu potresima koji nastaju iz zemlje i od emocija.
Sada možete kupiti roman Prirodnih katastrofa, od Pabla Simonettija, ovdje: