U svakom književnom prostoru nalazimo preporuke za pronalaženje onih romana, eseja, priča i drugih koji nas kao čitatelje zadovoljavaju. Knjige klasičnih autora ili aktuelni bestseleri. U mnogim od ovih slučajeva, preporuke ostavljaju mnogo da se požele i samo repliciraju zvanične sinopse. Sve za nekoliko mrvica ozloglašenosti u ogromnom okeanu interneta.
Štaviše, malo onih koji utiču na knjigu će vas osloboditi teškog tereta započinjanja knjige koju nećete znati kako da završite. A ako vam barem pomaže da se naspavate prije spavanja, onda nije tako loše. Ali istina je da započinjanje loše knjige i držanje nade da se ona može poboljšati, može otrgnuti godine vašeg života.
Dakle, u slučaju da vam može pomoći, idem tamo sa onim naslovima da čim naiđete na njih, treba da dobijete retro ford i ohrabriti vas prvo sa uputstvima za veš mašinu, i tako steći veći užitak čitanja za crno na belo mazohiste...
Kako budem pronalazio nove gredice dodaću ih ovdje, na odgovarajuću poziciju na rang listi. Dakle, ako želite da date preporuku, možete pisati u istom postu i mi ćemo dodati vaše razmatranje sve dok se malo slažemo s tim. Jer ono što može biti problem za jednog čitaoca, mora biti i za mnoge druge.
Najgore knjige na svetu.
Sluškinjine kćeri, Sonsoles ónega
Nagrada Planeta više nije ono što je bila, ako je ikada bila (uzmite sokratovsku frazu). U teškom zadatku preživljavanja i najširih profitnih marži, više ne nalazimo romantizam u ovakvom natjecanju. Ni romantizma ni zanimljivih otkrića, iznenađujućih po svom prijedlogu ili kreativnom otisku.
Možda bi pozadina ove priče mogla biti zanimljiva da se ne radi o ponovnom pisanju poput mnogih drugih istorijsko-dramskih romana s romantičnim prskanjem, iz devetnaestog vijeka i protegnutog ka aktuelnoj sagi. Drugim riječima, vitalni razvoj baka i djedova, roditelja i unuka između tajni, želja, neuspjeha, uspjeha, nada i nekog rata koji sve poremeti. Ono što su desetine autora a posebno autorica posjetile prije. Mogli bismo citirati Maria Dueñas, Anne Jacobs ili Luz Gabás (njih troje sa mnogo više gracioznosti od Sonsolesa Ónega).
Ali stvar je u tome da su i forme "Sluginovih kćeri" veoma siromašne. Nesmiješni opisi poput „Krv je tekla gusta i uzavrela; Bio je jesenji dan...” napreduju zaplet ka samoubilačkom, ništavilu u formi i suštini. Nema emocionalne rekreacije ili poziva na empatiju. Ravni likovi koji žive u istom ravnom prostoru kao i pozornica bez ikakvog scenskog rada. I više se ne mamim. Ali ako je vidiš tamo, bježi kao da sutra ne postoji...
Memoari jedne gejše, Arthur Golden
Kada vam neko kulturnog lica i izgleda dobro proputovane osobe kaže "ne možete to propustiti", nemojte se ustručavati i propustite. Jer tada ćete i vi poželjeti da se natjerate da pročitate preporučenu knjigu da biste mogli dati svoje mišljenje toj zanimljivoj osobi koja je preporučila. I izgledat ćeš kao budala, jer ćeš ga pročitati sa onom probavom zbog koje gubiš autorove ukuse i namjere.
Da, poenta je da se stavimo u kožu onih žena podređenih muškosti u klasičnom japanskom svijetu. Ali sigurno je bilo mnogo boljih načina da se to učini. Neću govoriti dobrom starom Arthuru Goldenu kako je trebao pristupiti onome što je nesumnjivo bila sočna prilika za uspjeh. Zato što je ova knjiga u to vrijeme bila hit s obzirom na originalnost njenog prijedloga o nečem tako zlokobno egzotičnom.
Ali glas Sayuri, dotične gejše, jedva se čuje među umjetninama. Neophodan minimalizam koji je izražavao pokornost i samopožrtvovnost u klasičnom svijetu zatvorenom i gluvom poput svijeta izlazećeg sunca, mogao je dovesti do humanizacije, apsolutnog fokusa na unutrašnju srž mlade žene koja preuzima užasnu sudbinu apsolutne službe. u telu i duši, duši. Ali stvar je bila više u zlatarskoj pažnji na detalje ispred vaze što bi najbolje uticalo na čitaoca koji je spreman da plati za dragulj ne obraćajući pažnju na prirodu vaze.
Ubik, autora Philipa K. kurac
Obično čitam mnogo naučne fantastike. Volim kretanje u transformativnim pretpostavkama. Ali ovaj roman Filipa K. Dika me je nadmašio, pretekao me je s desne strane i na kraju se zaustavio preda mnom da bih mogao da udarim nosom u njega. Pokušao sam da ga uhvatim u dva trenutka. Prvo u mojoj najnježnijoj mladosti. Možda sam napravio potpunu grešku što sam ga odveo na bazen, samo da bih izgubio iz vida nekog kupača koji je ignorisao ovog skromnog čitaoca sa svakim pasusom.
Godinama kasnije vratio sam se tome jer sam, uprkos svemu, imao neku ideju da nisam znao kako da uživam u njoj, posebno nakon što sam o tome razgovarao sa nepokolebljivim Dickovim fanom. I ako želiš pirinač, Catalina. Ista stvar mi se ponovila. U ovom drugom pokušaju napredovao sam za nekoliko stranica dok na kraju nisam šapnuo Diku da mi se više sviđaju njegove očiglednije distopije.
A Dik je zaista briljantan pisac s bujnom maštom. Osim što je u ovoj knjizi putovao kroz tri galaksije i na kraju mi se zavrtjelo u glavi na svom putovanju. Ako u dva pokušaja nisam uspio pobijediti Ubik zbog njegovih mesijanskih zanoćanja između sprejeva koji su sigurno napunjeni kiselinom, mora postojati razlog.
Metamorfoza, Kafka
Zamislite da se probudite i možete prepisati jedan od onih spektakularnih snova koji nas iznenađuju u krevetu. Ono što se dešava je da kako vrijeme prolazi, dok doručkujete izgubljenih očiju, otkrijete da je duboko u sebi san više šala kojoj nedostaje zaplet i gracioznost. I na kraju to ostavite po strani... jer se ispostavilo da je to napisao Kafka. I od tada, evokacijama između nadrealizma i drugih, djelo je počelo dobivati sve veću dimenziju, veću simboliku koja sigurno izmiče čak ni autorovoj namjeri.
Ali već znamo za carevu novu odjeću... Svi su znali da je momak gol i da odelo nema nikakvu vrednost ni zasluge. Poenta je pronaći taj neskladan glas. Ne o ovom blogu, naravno, nego o nekom kulturalcu koji se jednog dana usudi reći da je metamorfoza ludi trik, kratka priča bez više, napisana nakon noći znoja između čudnih transformacija.
Foucaultovo klatno, Umberto Eco
Nakon “Imena ruže” prijatelj Umberto Eco se popeo, na vrh trapeza. I u izmišljanju četverostrukog okreta sa trostrukim saltom i dvostrukim vadičepom, na kraju nas je sve poslao na zemlju.
Jedna je stvar biti magnetičan, iznenađujući, fascinantan s velikim romanom koji se u kino prikazuje kao blockbuster za veću slavu. Ali druga je stvar pokušati da formulu uspjeha rastegnemo dalje od onoga što je moguće s još jednim romanom debelim poput briljantnog, ali na kraju praznog djela. U slučaju ovog vrtoglavog klatna iz bočnog razmišljanja koje nas, umjesto da predstavlja nove fokuse zapleta, na kraju odvodi u nedokučivu erudiciju. Time je slučajnost u svakom trenutku postao crni labud, zahvaljujući formalnoj sofisticiranosti u potrazi za čitaocima, od korisnih budala koje su obožavale tobože majstorstvo.
I ako je već teško razumjeti interesovanje pisca kao što sam upravo objasnio gore, zamislite muku čitanja...
Druge knjige koje nikada ne biste trebali čitati ako ne želite da izgubite ljubav prema čitanju
Ovdje ću dodati nove nevjerovatne knjige koje pronađem. Sigurno će ih biti i izgledno je da će rangiranje imati kretanja među pet najboljih.
Tužno je što neko ko tvrdi da voli književnost kaže da je Kafkina metamorfoza među 5 knjiga koje nikada ne biste trebali pročitati.
Razumijem liste favorita, ali nikada neću razumjeti listu knjiga koje treba izbjegavati.
To je čin arogancije koji ništa ne pomaže u širenju čitanja. Boli me, ali ne mogu nekoga ko ima tako jadno i sektaško ponašanje pokriti nečim tako lijepim kao što je književnost.
Inače, ovako otvoreno napadanje nagrade Planeta ništa ne koristi autorima koji govore španski.
Vidimo se nikad momče.