Na pola puta između stvarnosti i fikcije, ali uvijek sa neupitnim interesom za podizanje svijesti. Namjera da se bilježi prema svojim ženskim likovima, donesenim iz same stvarnosti ili iz njenog posebnog imaginarnog. Lola Lafon je narator koji opis svakog lika čini svojevrsnom depersonalizovanom introspekcijom. Nešto poput narativne vježbe koja nas približava svojim protagonistima kao da predstavljaju dio nas između sumnji i iluzija, straha i krivnje.
Detaljan feminizam koji prati istorijsku evoluciju iz ne tako dalekih vremena u kojima su žene još uvijek imale svoje terete i svoje svakodnevne paklene, od najosobnijih sfera do onih profesionalnih. Sa tom posvećenošću uživamo u a intimnost koja evocira realnost prema neophodnoj feminističkoj revoluciji shvaćenoj kao jedno od najzanemarenijih ljudskih prava u istoriji.
Ništa bolje za sve ovo od iskustva i svjedočanstva koje ostaje. Samo da se, da bi se to ispričala na uvjerljiv način, i sama mora posvetiti kazivanju cijele istine svakog lika, bez mlakosti i polumjera. Baš ono što Lola Lafon radi.
Top 3 preporučena romana Lole Lafon
Mali komunista koji se nikada nije osmehnuo
Određeni popularni likovi izazivaju fascinaciju u ostatku svijeta. U slučaju protagonistice ove priče iz svjedočanstva, problem je dešifriranje njenog ćutanja. Ne od čitaoca, već od autora koji se usuđuje da dešifruje unutrašnji univerzum izvan sjaja devojke koja je bila zvezda.
18. jul 1976. Olimpijske igre u Montrealu. Nadia Comaneci, vrlo mlada i nepoznata gimnastičarka iz zabačene zemlje, Rumunije, izvodi svoju vježbu na šipkama. Savršena vježba. Četrnaestogodišnjakinja ostavlja sve zaprepaštene i diže u vazduh elektronski semafor koji nije predviđao mogućnost da ljudsko biće postigne savršenstvo.
Nadia osvaja prvih deset u gimnastici u olimpijskoj istoriji. Od tog epifanijskog trenutka, priča o maloj Nadiji je priča o ljupkom stvorenju koje osvaja srca cijelog svijeta: "Montrealskoj vili". Ali i djevojka koja za kratko vrijeme postaje žena i zbog toga je podvrgnuta neumoljivom suđenju: "magija je nestala", piše tadašnji naslov.
I to tinejdžera koji živi pod komunističkim režimom Čaučeskua, uzdignutog u kategoriju nacionalnog heroja. I to od djevojke koja je bila podvrgnuta nadzoru Securitatea i opsadi Nikua, zlokobnog sina diktatora. Ili žena koja, mjesec dana prije revolucije koja će srušiti i pogubiti Konduktora, glumi u filmu bježi preko mađarske granice i stiže u Sjedinjene Države kao politička izbjeglica da otkrije da američki san nije baš bajka .
Prevrni se
1984. Trinaestogodišnjoj Kleo, koja sa roditeljima skromno živi u predgrađu Pariza, jednog lepog dana je ponuđena stipendija misteriozne Fondacije da ostvari svoj san: da postane moderna džez plesačica. Ali ono u šta ona upada je zamka, seksualna trgovina, u koju je zarobljena i koja vodi do drugih učenica.
2019. Na internetu se pojavljuje fajl fotografija, policija traži svjedoke među žrtvama Fondacije. Sada profesionalna plesačica, Cléo shvaća da se prošlost koja nije sasvim prošla vratila da je potraži i da je vrijeme da se suoči sa svojim dvostrukim teretom žrtve i krivca.
Zozobar prolazi kroz različite etape Cléine sudbine očima onih koji su je poznavali, dok se njen lik neprestano prelama i rekomponuje na sliku i priliku naših mutantskih identiteta i misterija koje njima vladaju.
Lola Lafon, osvrćući se na zlostavljanja sa stanovišta društvenog i rasnog loma, ovdje nudi gorući odsjaj o ćorsokacima oproštaja dok odaje počast svijetu popularnih estradnih emisija, gdje se osmijesi rašire unajmljenim, a umjetne trepavice de rigueur : erotika i tjelesna patnja, scenska magija i bol iza scene.https://amzn.to/443DomI
kada čujete ovu pesmu
Grb podignut od najbolnijeg gubitka. Novine koje pokreću sve kontraste između onoga što bi svijet trebao biti, buđenja mladosti i odvratnog osjećaja ukradenog života. To čudno crno na belo vreme iz drhtave ruke devojke, u njenim satima obeleženo kao ljudsko biće odvedeno u pogrom.
„18. avgusta 2021. proveo sam noć u Muzeju Ane Frank, u Aneksu. Anne Frank, koju ljudi znaju čak i ako ne znaju mnogo o njoj. Kako kvalifikovati njegov čuveni dnevnik koji su svi školarci pročitali, a nijedna odrasla osoba se ne sjeća? Da li je to svedočanstvo, testament, književno delo? Ona djevojka koja neće moći više nego da ide gore-dole nekim stepenicama, manje od četrdeset kvadratnih metara da pređe sedamsto šezdeset dana.
Ta noć mi se činila kao povlačenje, tišina. Zamislio sam tu povoljnu noć da dočekam odsustvo Ane Frank. Napravio sam grešku. Noć je naseljena, obasjana je odsjajima; u srcu Aneksa, još uvijek je postojala hitnost koja se mora dati.
