Ko nga pukapuka pai e 3 na Elvira Navarro

He pākiki te aha o etahi pukapuka pakiwaitara, kaore nei e taea te whaaiti ki tetahi momo momo, te mutunga ake ka tapaina ko nga mahi tuhituhi noa. Ko te manako kiri ka mahia ki te noir, ki te ranei pakiwaitara o mua mena kaare e taea te kii i nga korero pukapuka. Engari he tika ano ka tirohia ana e ia nga pukapuka a nga kaituhi penei Elvira navarro ki etahi atu ranei o nga kaituhi kaituhi o tona wa mai i te ao tawhito, ka waiho ki nga kaituhi o enei wa he iti rawa.

Na te mea ko nga kaituhi penei i a Elvira te hanga tuhinga, te mahi whakairoiro, te whakaatu i nga waahanga, te whakaatu i o raatau kiripuaki ki nga teepu o te oranga. Katoa te tuku i taua tiaki mo te pepa me te kore e warewarehia te papamuri. Ko taua toenga he Panuitanga, no reira ko te tapanga ka puta i etahi whakarōpūtanga.

En el fondo, ni tan mal. Sin la vitola de turno uno acaba convencido de que lee vida, sin más. No hay, por ejemplo, un caso que resolver con el giro de turno; se trata de situaciones cercanas donde los giros ya se encarga de generarlos, las propias inercias de este mundo en órbita. Un lugar en constante cambio y movimiento al que todos nos sumimos sin apenas apreciarlo, aferrándonos a un suelo que nos mantenga quietos desde la apariencia de nuestra insignificancia.

Ko nga pukapuka e toru e manakohia ana na Elvira Navarro

Te motu o te räpeti

E whakarapopototia ana e tenei pukapuka etahi o nga korero e aro nui ana ki tenei wa engari mo te wa poto i a ratau whakaaturanga o te noho wehe, o te hua whakahirahira o nga huruhuru nui e ahei ana ki te tarai i to tatou tuuturu kia ahei ai te tirotiro i roto i te ahua koretake, nanakia, pono hoki.

Na te mea ko te pono ka hangai ki nga ahuatanga pohewa e tohu tonu ana i nga kaupapa. Ana koira te kupu whakarite, pakiwaitara, korero pakiwaitara ranei a nga kaituhi nui, ka waihanga i tetahi waahi noa, he momo limbo ka taea e nga whakaaro katoa ki te whakaora i nga awangawanga whakararu, i te mutunga o te wa ka pa te tohu ki o tatou hinengaro.

Te taitara o te pukapuka: Te Moutere o nga Rapiti, mai i tetahi o nga korero i waenga i nga korero pakiwaitara me te tohu me nga panui rereke i waenga i te wairangi o a tatou whanonga me to taatau hiahia ki te kimi raru mo nga rongoa nui. Engari ko etahi o nga korero kua whakaotihia e haurangi ana me te kakara o te whakamate reka o te pakiwaitara whakaharahara e korerohia ana i raro i te mana o te tino whakahekeheke o te puoro, i whakatauhia e etahi kaiwaiata o te Titanic koira pea nga tuatahi ki te whakarere i te kaipuke ...

La perdición es una profecía que encaja perfectamente en un ambiente que se torna de repente tan fantasioso como inquietante. Personajes sometidos a cambios de plano inesperados, dimensiones desconocidas para sentimientos muy comunes. Almas que huyen de entre los huesos ante la tétrica visión de un mundo precipitado al abismo. Un collage narrativo donde el sinsentido es el más sorprendente pegamento. Un encolado narrativo que acaba por componer un lienzo que, visto desde lejos, ofrece una lúcida perspectiva de la más honda humanidad.

Ko te moutere rapeti, na Elvira Navarro

Te kaimahi

Ma te whakaaro ki te makariri, ko te tikanga noa he whakaongaonga, me nga mea katoa e raru ana ka waiho hei haangai pathological ka mutu te haangai o nga ahuatanga. Me pehea te tango i nga nekehanga a te tangata ki te rohe o te pathological ...

Esta novela, que confirma a Elvira Navarro como una de las voces más singulares de su generación, es quizá una de las pocas de la literatura española reciente que indaga en la patología mental, sin desligarla del contexto social en el que se produce.

Ka whakatika a Elisa i nga pukapuka mo te roopu whakaputanga nui e whakaroa ana i nga utu mo nga marama. Ko te kore ohorere ohaoha e akiaki ana i a ia ki te tohatoha i tetahi papa papatahi me tetahi wahine tauhou kaore nei i mua. Na te noho puku o te wairua mo te aha e pa ana ki nga mahi me te oranga o tenei kaireti rereke ka mau a Elisa ki te mohio ko wai ia. Ko ana patai e whakautua ana e nga korero pakiwaitara katoa e korero kino ana tana hoa noho mo te tupono atu o te tangata ki a ia, ko te mea ke ranei e whakapono ana a Elisa, kaore ia e kii ko te haurangi tetahi waahi hei hanga mana ake.

I enei whaarangi ka mutu te puta mai hei tohu mo te tikanga. I muri i te panui, ka puta ake te paatai ​​kaore ranei i roto i tetahi ahuatanga penei i tenei wa, i te mea kua ngaro nga kaupapa noa, ka taea te noho i waho o te pathological ka korero ki tetahi mea ehara i te pathology.

Te Kaimahi, na Elvira Navarro

Te taone i te takurua

Ko Clara, te tino tangata nui, te mea tuatahi ki te ao. I roto i nga korero pakiwaitara tawhito, ko te kaupapa o te koiora tona timatanga, tona waenganui me tona mutunga. Ka patapatahia tenei pukapuka ka whati ana i tera raupapa na te mea ko te kotiro, ko te taiohi ranei e mau ana, e kimi, e whakatau, i te mea e taea e ia, i nga knot, i nga mahanga me nga putanga. Kaore au e maia ki te kii kei te anga atu taatau ki tetahi korero ako. He mea ke ano: ko te tukinga nanakia ki tetahi koiora e ahua pika ana ki te whakaatu i a ia ano.

He tuhinga tino mohio, pakeke ranei, i rihaina pea mo te maroke, mamae, mamae o te ao, kaore he aue o te whaikorero. E wha nga wa o te korero kaore i tino marama te whakamaarama i a maatau e rua o nga korero whakamataku pai i roto i nga tuhinga Paniora o nga wa katoa: Ko taku tuahine a Elba, na Cristina Fernández Cubas, me He kuri tonu kei runga i te hiwi, de Ignacio Martínez de Pisón (por cierto, si todavía no los han leído, no dejen de hacerlo). Estremece pensar que lo que nos cuenta este libro está pasando ahí, a nuestro lado, al otro lado de esa calle por la que paseamos tranquilamente.

Te taone i te takurua
pou reiti

Waiho i te tākupu

Whakamahia ai e tenei pae i te Akismet hei whakaiti i te mokowhiti. Akohia te tukatuka o to raraunga korero.