Svaka čast Australski redatelj Peter Weir nalazimo pregršt sjajnih filmova koji su nažalost razbacani na vrlo točan način. Zanemarujući razloge zašto Weir u nekoliko navrata nije preuzeo više smjerova u produkciji sa svojom posebnom etiketom nagrađenom Oscarom. Možda je riječ o promjenjivosti radnje za koju nema druge nego razmišljati o tipu u potrazi za najpreciznijim scenarijem koji postaje primamljiv.
Ipak, više od desetak dugometražnih filmova prati ga u njegovoj dobroj hrpi desetljeća iza kamera. I bez da se niti jedan od njegovih filmova ističe bilo kakvim prepoznatljivim znakom snimljenim u Weiru u smislu scenografije, fotografije ili boje, upravo njegova pedantna izrada i istaknutost resursa u službi radnje čine njegove filmove uspješnim. Ništa bolje od te isporuke, te vrste samožrtvovanja ega za posao, kako bi bio siguran da ćeš učiniti najbolje za film. U ekstremima koji sežu od okruženja, dijaloga i naravno najprikladnijih likova.
Top 3 najbolja filma Petera Weira
Trumanov show
DOSTUPNO NA BILO KOJOJ OD OVIH PLATFORMI:Optužen da je histrionski lik unutar i izvan filmova, Jim Carrey bio je savršen stereotip da postane onaj Truman koji živi svoj život nesvjestan onoga što je iza njega. Ta čudna ili bolje rečeno paranoidna ideja o nekakvom planu zamišljenom na našoj savjesti čini da se na trenutke sve čini pretjerano. O tome govori ovaj film između duhovitosti nemilosrdnog reality showa i sociološkog oko pojma slobode pojedinca, slobodne volje...
Carrey se, između humora i zbunjenosti, bavi time što nas čini da živimo u njegovom nestvarnom svijetu punom alegorija i metafora o tome što se događa ovdje, s druge strane sve fikcije. Strahovi od djeteta koje se drži čovjeka koji ne može napustiti ono što je uvijek bio njegov dom i škripave okolnosti zbog kojih njegov svijet izlazi iz tračnica.
Jer malo po malo svi padaju u laž. Od njegove žene do same majke. Čak i onog najboljeg prijatelja koji ga nikad ne bi izdao i doživio delirijusnu katarzu zabludom ponovnog pojavljivanja pokojnog oca usred faze njegova života.
Truman s jedne strane. Ali s naše strane ukus za promatranje drugih ispljuvati svakakve kratke sudove. Glupost televizije, brzi sadržaji, nebitnost onoga što se događa i što nam se na televiziji priča kao tragedije naših dana...
Glas svoga gospodara. Redatelj Realitya u svakom trenutku govori likovima što imaju za reći Trumanu. I subliminalno oglašavanje, kao kad Trumanova žena gleda u kameru i pokušava nam prodati super-oštre kuhinjske noževe. Urnebesno smiješan film, ali i fascinantan iz mnogih drugih kutova.
Društvo mrtvih pjesnika
DOSTUPNO NA BILO KOJOJ OD OVIH PLATFORMI:Razumijem da mnogi obožavatelji Petera Weira smatraju greškom staviti ovaj film na drugo mjesto. Ali takvi su ukusi. Za mene, Truman, budući da je u biti zabavni film, ima mnogo drugih gledanja zbog kojih se krećemo između stvarnosti i fikcije upravo u suprotnom smjeru od lika. Konvergirajući na ona vrata gdje se oprašta i dolazimo.
No, vratimo li se klubu, govorimo o filmu koji je po prvi put razriješio dilemu obrazovnog sustava poput vlaka koji škripi neposredno prije iskakanja iz tračnica (možda je to već učinio, s obzirom na temeljnu nepokretnost gotovo svih obrazovnih sustava , više zainteresiran za indoktrinaciju nego za više ljudske obuke).
Jer da, mladi se moraju obrazovati. Samo možda u trenutku kada im je najpotrebnije steći tu autonomiju, tu volju koja bi ih u odrasloj dobi mogla učiniti slobodnim ljudima, obrazovni sustav pati od nemoguće uniformnosti, od potpuno pasivnog pristupa.
Svi znamo. Svi to pretpostavljamo. Žrtvujemo većinu mladih s jednostavnim zadovoljstvom dežurnog pametnjakovića koji dobije 10 i koji ispunjava sve nastavne napore. Veliko postignuće, prilično uspješan muškarac ili žena za budućnost...
Nezaboravni profesor John Keating izvlači se iz dara kako bi to vježbao, kao učitelj. Jer u najgorem slučaju učitelj bi trebao biti samo onaj koji ima dar biti. Ali opozicija je puno korisnija za dodjelu učiteljskog mjesta... naravno da jest, gdje će završiti...
Stvar je za mene ostala malo kritična. Ali upravo zbog sjećanja na ovaj film koji je ukazao na ideju vođe, empatične odrasle osobe, učitelja koji je dovoljno lud da vjeruje u sve svoje učenike pun volje i viče o kapetane, moj kapetane.
Jedini svjedok
DOSTUPNO NA BILO KOJOJ OD OVIH PLATFORMI:Kako bi snimio napeti film, noir triler, Weir je odabrao još zamršeniji zaplet s ulogom djeteta koje promatra zločin. Dječak po imenu Samuel iz amiške zajednice koji, zaključan u WC-u kupaonice benzinske postaje, svjedoči hladnokrvnom ubojstvu.
Samo ta smrt ima malo slučajnosti. Mnogi labavi krajevi za inspektora po imenu John Book zadužen za otkrivanje što se dogodilo u toj mutnoj aferi u kojoj policajac na kraju bude "maknut s puta".
I samo on, to bespomoćno dijete, može Johnu nešto razjasniti. Samo ga ispitivanje stvorenja izlaže jasnom riziku jer ima mnogo onih koji ne žele da kaže ništa što je možda vidio ili čuo. Iskorištavajući situaciju, prilazimo skupini Amiša u kojoj se sve događa na impresivniji način između tajnovitosti jednih i nezadrživog interesa drugih da se i dijete riješe...
1 komentar na "3 najbolja filma Petera Weira"