Postoje pisci za koje ono što se događa u svijetu ima drugačiju kadencu, vrlo različitu valnu duljinu od čije frekvencije do nas dopiru komplementarni dojmovi i percepcije. Julio lslazares to je s onog dvora pripovjedača koji tangencijalno prolaze kroz lirski realizam čim nas izbace iz fabulacije.
Ovo su čudni dani i utočište u književnosti autora poput Llamazaresa barem nam može poslužiti da nam se približi ono što je već bilo blizu da se ponovno razmisli o toj blizini iz uvijek bogatih i nadajućih izvora.
U ožujku 2020., nekoliko dana prije nego što je cijela Španjolska bila zatvorena, autor se sa svojom obitelji smjestio u kući koja se nalazi u Sierra de los Lagares, u blizini Trujilla, u Extremaduri. Tu su bili, kao likovi Dekameron, osamljeni tri mjeseca na mjestu koje im je pružilo najljepše proljeće koje su ikada živjeli.
Za to vrijeme priroda, sačuvana od ljudske intervencije, bila je ispunjena svjetlom, jarkim bojama i životinjama u divljini, jer je tragedija pandemije nemilosrdno bjesnila. I to je da se život, unatoč svemu, uspijeva probiti kroz pukotine stvarnosti, koliko god one bile uske.
U ovoj se knjizi isprepliću dva jezika kako bi ispričali isto toliko neočekivano i okrutno i lijepo ispričano proljeće: onaj sugestivne proze Julia Llamazaresa i evokativni akvarel Konrada Laudenbachera, prijatelja i susjeda autora. Još jednom, kao i uvijek, čini se da umjetnost i književnost pružaju utjehu i čini koje pokušavaju zaustaviti bol svijeta. Proljeće se vratilo.