Ponekad fenomen bestselera završi na pravom mjestu nekim velikim autorima koji utjelovljuju urođenu ljubav prema pričanju paralelnom obukom u književnom svemiru koja ih najviše osvaja. To je slučaj Diane setterfield podudarnost između kapaciteta i narodnog priznanja proizlazi iz te potrage za posrednom točkom između pripovjedne učenosti i najpopularnijeg ukusa za zabavni prijedlog.
Drugim riječima, ono što roman u biti mora biti i u čijem je razvoju moguće pozvati na razmišljanje, ponovno stvoriti najsjajnije slike iz forme ili poslužiti kao paralelna kronika za ljudsku evoluciju kojoj su potrebne fikcija, kritika i mašte za bolje razumijevanje onoga što nas okružuje.
Naravno, sve gore navedeno nije ideja koju je iznijela Diane, ali zasigurno se na ovaj način može opovrgnuti kada se pristupi čitanju tako uspješnom kao Priča broj 13, roman koji održava nepremostivu napetost oko same ljudske duše, sposobne sakriti najveće tajne za tu veliku knjigu koju bismo svi mogli napisati u svojim posljednjim danima.
Da bi postigla ovu očitu ravnotežu između autorovih preplavljenih kulturnih kapaciteta i nužnog poduzimanja popularnijeg aspekta kojim bi svoje pisanje mogla prenijeti bilo kojem čitatelju, Diane je započela posvetivši nekoliko godina svom prvom romanu. A kad se sinteza postigne, savršena alkemija, ono što nam Diane može ponuditi nadilazi sve perspektive.
3 najbolje preporučene knjige Diane Setterfield
Priča broj trinaest
Pet godina sa svim danima i satima. To je razdoblje koje je Diane posvetila pisanju ovog romana kako bi zadovoljila sve vrste čitatelja.
Sama slika protagonistice, Vide Winter, drevne spisateljice čija se prošlost povlači u sebe, s onom ponesenom udaljenom krivnjom, čežnjom i tajnama.
U procesu nužnog čišćenja postojanja, gospođu Winter prati Margaret, njezin mladi odraz, sa istom strašću prema književnosti i čišćenjem tog tereta proživljenog vremena na kojem Život može iskupiti sve one grijehe života. Postojanje koje se pred nama otvara kao uzbudljivo putovanje u dušu.
Zato što svi griješimo iz istih hirova, iz istih malih ili velikih izdaja. Zato što svi patimo od sličnih neuspjeha i žudimo za istim izgubljenim rajevima.
U slučaju Vide, sve je popraćeno koncem misterije kao savršenom udicom za čitatelja iznenađenog vlastitim introspektivnim razmišljanjem, a da ne može prestati čitati prema otkriću bitne istine Vida. Metafora postojanja odjevena posebnom neizvjesnošću.
Bitna knjiga jer svi smo mi romanopisci poput gospođe Winter, sa svojim istinama, poluistinama i najapsolutnijim fikcijama ...
Nekada davno Labudova konoba
To je ono o čemu se radi, ukazati na lakoću priče da na kraju predstavi priču između robusnog i čarobnog. Stara labudova konoba, među maglom Temze, u svojim zidinama čuva najfascinantnije priče koje su prolazile stoljećima, poput posljednjeg bastiona koji se opire protoku vremena kako bi ostao opipljivo svjedočanstvo svega poznatog u toj popularnoj kulturi s da je zapisana intrapovijest svakog malog ili velikog mjesta.
No, noć povijesti nije bilo kakva noć za stoljetni prostor. Pojava krvavog muškarca s djevojkom u naručju ukazuje na kriminalistički roman, a ipak prolazak pripovijetke završava obraćajući se fantastičnom, mitološkom, pa čak i mističnom.
Zbog svega toga sastavljen je taj popularni imaginarij pun čarolije za objašnjenje svega, od najveselijeg i svečanijeg do najzlokobnijeg i najmračnijeg. Bez jasnog referentnog vremena, ali s ukusom iz devetnaestog stoljeća, ulazimo u pretpostavku da bi mrtva djevojka koju je izgubljeni putnik prevezao mogla biti nedavno izgubljena ili druga djevojka koja je nestala davno.
Djevojka može, ali i ne mora biti mrtva, sve će biti otkriveno kako napredujemo u kaleidoskopskom svijetu u kojem zbir likova na kraju stvara magičan koliko i nadmašan realizam u kojem praznovjerje, tradicija i sposobnost uzvišeni lik poput Bess za čitanje duše završavaju ugađanjem u mitski završetak.
Čovjek koji je lovio vrijeme
Može li smrt označiti anegdotu da bi postala transcendentalna? Ponekad se dva koncepta udaljena poput djetinjstva i smrti spoje kako bi sastavili otuđujući scenarij čije se razumijevanje iz pojma djeteta može usmjeriti iz vrlo različitih kutova, od jednostavno slučajnog do strogo predodređenog.
U slučaju Williama Bellmana i njegove sposobnosti da ubije pticu kad mu je bilo samo deset godina, čini se da će se s godinama okrenuti protiv njega. Smrt je prisutnost usredotočena na Williama kao osvetnika te "jednostavne" ptice.
A kad William sagleda svoj život u posljednjim otkucajima srca, s tom čudnom ritmom vremena koja vam više ne pripada u starosti, pratimo mentalnu evoluciju koja povezuje sudbonosni snimak praćke s pravom pristranošću kose smrt., na svoju okolinu taložila žestoka osveta koja djeluje u svakom trenutku njegova života u kojem se čini da prosperitet želi probiti put zahvaljujući nepokolebljivoj volji Williama. Svojevrsna basna koju bi Tim Burton mogao odnijeti u kino.
