3 najbolje knjige Raymonda Carvera

Dok Bukowski čvrsto podiže zastavu najdušnijih pisaca, u namjerno patetičnoj paradi prljavog realizma, drugih autora, poput Raymond Carver, Richard Ford o Peter John Gutierrez nastavili su i unaprijedili tu vrstu sugestivne pripovijesti u visceralnu. Vrsta pripovijesti bez umjetnosti kako bi čitatelja usredotočila na likove, pokrenuta prema potpunom hiru čitateljskog uma koji ponovno stvara minimalističke postavke, ispunjavajući ih ponekad psihodeličnom bojom.

Raymond Carver On je bio taj koji je najbolje prilagodio to sito pripovjedačke slame kako bi u priči (a i u poeziji) pronašao savršeno okruženje kroz koje će tumarati njegovi likovi od vitalne irelevantnosti koji će se zbog njihove bijesne istine prilijepiti za našu kožu svojim laganim priče niotkuda, ponor koji nas na kraju okružuje i u kojem samo hedonizam i nihilistička točka mogu sastaviti potrebnu filozofiju prema opstanku.

Pa ipak, među svom mnoštvom likova koji zauzimaju kratke prizore njegovih nemilosrdnih priča, otkrivamo i zašto dolazimo tamo, do tog ruba ponora duhovnog i fizičkog ništavila. Gledajući na sve ili ništa, otkrivamo kako uništenje prijeti svakoj vitalnoj konstrukciji karata sa svojim lakim hirovitim hirom djevojke.

Carverovi likovi na kraju pobijede, potpuno se otvarajući svojim bijedama, do njegovih ishitrenih ciljeva, dotrajalosti i demotivacije, do mračne sreće rezignacije i pretpostavke poraza.

Riječ je o odluci koji će motor pokrenuti svaku novu odluku likova, bilo da je riječ o višegodišnjem strahu ili neodoljivoj fizičkoj želji koja se pred svakom prijetnjom budi snažnom žestinom. Likovi su učinili filozofe svakodnevice ogledalima u kojima se moderni čovjek savršeno odražava.

3 najbolje preporučene knjige Raymonda Carvera

Početnici

Djelo prije poznato pod nazivom O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi? zapravo je prošao cenzuru određenog urednika još 1981. Carver vjerojatno ne bi bio u mogućnosti raspravljati o tom izrezu iz sveske kratkih priča.

Poanta je u tome da bi mnogo godina kasnije ova knjiga stigla bez početne revizije, a tada bi se otkrila punija veličina djela koja je, ako su je već tada blagoslovili najnepoštovaniji čitatelji, dodatno zaokružila tu centripetalnu silu uokolo do razorne melankolije.

Lanac dnevnih priča sastavlja mozaik s komadima ljubavi u staklenim rubovima pritisnutim rukama, s tugama koje zvuče kao oproštaj i propast.

Narativni kolaž na praznom platnu, bez opisnih rekreacija, gdje se samo komadići kože lijepe alkoholom, alkoholom koji otvara najgrublju istinu i niotkuda proviruje na lucidni put.

Tri žute ruže

Možda sav taj pokret povezan s prljavim realizmom ima inspiraciju u Čehovu, možda priča o likovima i postavkama puna stilske i duhovne trijeznosti potječe od ruskog genija koji je na neki način postavio temelje moderne priče, svojevrsne digresije s tradicionalnom pričom kako bi se osvrnuli na svjetovnije aspekte iz kratkog.

Ovako bi se mogao shvatiti završni dodir ove sveske od šest priča, zatvaranje koje daje naslov svezku i koje se odnosi na tobožnji kraj Čehova koji iz onog odbijanja pacijenta koji ga paradoksalno vodi do raspleta puca prema novom kraju svojih dana, uz zvuk ledene pripovjedačke simfonije koju je kao epitaf sastavio njegov obožavatelj Carver.

Preostalih pet priča zadire u nove slučajeve usamljenosti i razočaranja, kao likovi koji putuju istom ruskom stepom u kojoj je Čehov smjestio svoje protagoniste.

Ako me trebate, nazovite me

Geniji su takvi, uvijek možete očekivati ​​novu zbunjenost, novo djelo koje je zakopala nezainteresiranost.

Možda je Carver smatrao manje pričama, ovih pet novih priča o svakodnevnici i trijeznima otvaraju se prema tom intimnom i šokantnom prostoru pripovjedača koji namjerava napustiti pakao i koji se posljednjim udarcima kreće između literature koja je bila placebo i osuda.

Priče o muškarcima koji su već napustili čudan sjaj alkohola u boci i pokušavaju se ponovno pronaći. Osim što se prošli putevi ne mogu ponovno započeti, koliko god vjerovali da uvijek postoji nada.

Biti gubitnik znači biti čovjek. A u općoj maškaradi nisu pošteđeni ni alkoholičari ni apstinenti.

Ostale preporučene knjige Raymonda Carvera…

Prečice

Godine 1990. Robert Altman je čitao Carverove priče i bilo mu je jasno da se tamo nalazi film. Da bi to ostvario, redatelj je «dijalogirao» s piscem, kombinirao njihove tekstove, premještao likove iz jedne priče u drugu i na sebi svojstven način skladao svojevrsni nezaboravni snimljeni «veliki američki roman». Ovo su priče koje su inspirirale film.