3 najbolje knjige Octavija Paza

s Octavio Paz savršeni trokut meksičke književnosti dvadesetog stoljeća zatvara se jer uz njega nalazimo Juan Rulfo već Carlos Fuentes. U mnogim se prilikama događa da književnost rezultira svojevrsnom generacijskom sinergijom. Iz neusporedive povijesne slučajnosti u životima Cervantes y Shakespeare, suvremenost je bila činjenica koja se ponavljala u raznim prilikama.

I dok primjer dva velika europska genija predstavlja vrh ove sinergije slova, trokut koji se privremeno poklapa na svojim vrhovima između Rulfa, Paza i Fuentesa također ima svoju suštinu. Budući da njih trojica predstavljaju slične književne vrhove iz Meksika za skup hispanskih i svjetskih slova dvadesetog stoljeća. Poznata su društvena i politička neslaganja između Carlosa Fuentesa i Octavia Paza, no to su detalji koji ne zasjenjuju stvaralački opseg obojega i konačno obogaćivanje strogo književnog.

No, usredotočujući se na Octavia Paza, najslavnijeg od njih trojice, utoliko što je 1990. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, njegov stvaralački kapacitet obuhvaćao je poeziju i prozu s istom solventnošću, prikupivši pohvale i stekavši čitatelje jednog žanra ili drugo, zahvaljujući ravnoteži između estetike i pozadine.

Tri najbolje knjige Octavia Paza

Labirint samoće

Modernost, taj ideal koji se podiže od dvadesetog stoljeća, gradi horizonte, ali u isto vrijeme može uništiti i najintimnija područja ljudskog bića. Nesumnjivo labirint otuđenja između onoga što znači krenuti naprijed i onoga što može značiti osjećati se pomaknuto, parkirano, otuđeno.

Dešifriranje te modernosti kroz književnost upravo prati taj osjećaj stalne evolucije od onog najunutarnjeg, od bitno ljudskog. I tako se rađa kritika, ravnoteža.

Svezak eseja s prizvukom bitnog romana, sa slikama koje iz meksičke mašte spašavaju sve što nosi pojam poraza pojedinca uz izgovor okolnosti.

Knjiga koja je imala za cilj sastaviti meksičku idiosinkraziju, ali je na kraju postala sociološki esej o svemu ljudskom što se odrazilo u toj kazuistici autorove domovine.

Dvostruki plamen

Pisac uvijek ima onu knjigu na čekanju, to željeno pisanje, ali nikad predano. Možda je to zato što je trenutak da to napišete kada je cesta praktički pokrivena.

Knjiga o ljubavi napisana nedugo prije njegove smrti, pri rekonstruiranju koncepta vježba je iskustva i intelektualnosti, daleko od strasti mladosti. Što je prvo, seks, erotika ili ljubav? Što je odvojivo ili nedjeljivo u ovom trijumviratu naših emocija? Prvi nagon je seks, nema sumnje, kao priroda koja traži svoj kontinuitet.

Razum krasi seks erotikom, ali možda ništa manje od nekih životinjskih vrsta u svom instinktivnom udvaranju. Ljubav je ono što ostaje, što može i ne mora biti, ono zbog čega taj plamen mijenja boju prema potrebi ili osjećaju.

Luk i lira

Razgovarajmo o poeziji, radimo prozu kako bismo pokušali razumjeti najsjajnije očitovanje koje riječ nudi: pjesmu. Za one od nas koji nisu previše liričari može biti veliko zadovoljstvo smatrati ovaj esej majstorskog pisca s poetskim aspektom ništa manje briljantnim.

Laici poezije u mnogo navrata pokušavaju pronaći onaj čitajući okus soneta i rima Nerude, Loce ili Baudelairea, ali možda je potrebno malo više introspekcije, pristup točnoj točki u kojoj se postiže ta unutarnja slava postignutog . lirski.

Ključevi mogu biti u ovoj knjizi koja analizira poeziju, koja nas približava toku lirskog nadahnuća, koja objašnjava kako kratkoća najtočnijih riječi može ispuniti intelekt i dušu svake osobe.