Koliko sam shvatio, realizam kao trenutni narativni trend poprima znatne poteškoće. Udubljivanje u opipljivo i svakodnevno u odabiru briljantnih narativnih aspekata samo je na razini onih stvaralaca koji promatraju svijet s perspektivom između kritičkog i osakaćujućeg. Pa ipak, prema autoru, završava kao neka vrsta multifokalnog žanra realizma od Bukowski, socrealizam Delibes, maniri realizma Perez Galdos, egzistencijalistički realizam Milan Kundera...) iznimno potrebno da književnost bude i alat za proučavanje i analizu bliže detaljima nego što su to ikada postigle najveće ljudske ili društvene teorije.
John Updike bio jedan od onih pisaca realista koji su krenuli u jedinstvenu misiju realizma kao opskrbu, ispunivši je humorom, otuđenjem, nostalgijom, društvenom kritikom ili bilo kojom drugom nijansom koja bi mogla poslužiti njegovom uzroku skidanja ljudskog bića u smislu njihovih motiva, odluke i interakcije.
U svojoj očitovanoj misiji da pripovijeda iz svakodnevice, da na kraju sastavi briljantne zaplete u kojima likovi poput Harryja Angstroma, također poznatog kao zec i ciklički oporavljenog tijekom svoje bibliografije, preuzimaju kontrolu nad tim realizmom čiji fokus možemo vidjeti u njegovom slučaju najgrublju stvarnost u Sjedinjenim Državama.
No, izvan jedinstvene sage, Updike je bio plodan autor s više od dvadeset romana iza sebe. Tako ćemo s dužnim osvrtom na početak njegovog velikog rada o Harryju Rabbit Angstromu govoriti i o drugim njegovim romanima ...
3 najbolje preporučene knjige Johna Updikea
Trči zeče
S početkom sage o zečevima, autor se uputio u zahvalnu priču o Harryju Angstromu koja će ga pratiti desetljećima, objavljujući svako desetljeće nove obroke, kao da se lik hranio autorovim vitalnim promjenama.
Nesumnjivo narativna predanost dešifriranju stvarnosti koja se godinama subjektivno prilagođavala i koja predstavlja Harryja Angstroma u kontroli njegovih odluka i njegovih okolnosti koje pak služe uzroku kritičkog pogleda na uronjeno ljudsko biće u konvencijama i standardima.
Saga bi autoru donijela dvije pulitzerove nagrade za drugu i treću ratu. No s obzirom na općenito razmatranje djela, čini se relevantnijim istaknuti početak sage, polazište, kritični trenutak u kojem nam se govori kako Harry odlučuje napustiti sve, uključujući suprugu i djecu, predati se u potrazi za tom neodlučivom prekretnicom, za neke psihopatskom, za druge neodgovornom, slobode bliske razuzdanosti.
Kad je zec izravno na meti sačmarice stvarnosti, on završava trčanjem kojim uspijeva pobjeći od svega. Ovako otkrivamo svijet pod Harryjevim novim imaginarijem.
I ovako hodamo s likom ponekad grotesknim, ponekad lucidnim. Lik koji, između kiselog humora, nepoštivanja i potrage za "nečim", uspijeva detalje rutine pretvoriti u iznenađujuće nove interpretacije.
Kentaur
Veći dio naše trenutne mudrosti i praktički svi ljudski i društveni avatari našeg zapadnog društva nalaze odraz u antici s posebnim osvrtom na one alegorije koje grčka i rimska mitologija pretpostavljaju sa svojim bogovima, polubogovima, svojim herojima i svim tim nizom nagona i strasti koje pokreću radnje ovih neprolaznih djela.
Stoga je John Updike želio prilagoditi jednu od ovih starih grčkih legendi trenutnoj sceni. Otac može biti onaj Hiron obdaren iskustvom, znanošću i znanjem. I bez sumnje, moderni Chiron ne bi želio ništa drugo nego da mu se sin pretvori u Prometeja kao biće na koje će prenijeti svu svoju mudrost kako bi od njega postao još bolji čovjek, heroj naših dana.
Smrt koja je uhodila Hirona čim je primio Heraklovu strijelu nešto je poput boli udaljenosti između oca i njegovog mladog sina koji više ne vidi nikakvu doktrinu u svom ocu.
Ta vrsta mitološkog rasterećenja između ležećeg Hirona i Prometeja koji će od Hirona dobiti besmrtnost na dar dobiva poseban zaostatak s tim nijansama silaska u stvarnost, u naše vrijeme ...
Vještice iz Eastwicka
Ovaj roman Johna Updicka je čudnost, neobičnost, odvraćanje odlaska i dokaz da se kao autor mogao uhvatiti u koštac s novim žanrovima izvan svog tradicionalnog realizma. Mnogi od nas još se sjećaju filma iz osamdesetih koji se jednostavno bavio estetikom daleko iznad drugih narativnih temelja.
Ali hajde, ni film nije bio loš. Jer iako je istina da znanje o ezoterijskim darovima triju razvedenih žena leži u temelju radnje, mi također uživamo u romanu u detaljima koji ismijavaju društvene konvencije ili koji zadiru u osjećaje neuspjeha te transcendentalne figure koja je brak.
Arbitraža kojom ove žene provode svoje moći u djelo i dolazak Darryla Van Hornea završava sastavljanjem katarze magije, humora, kritike i seksualnosti.
