Komuniciranje je dar. Jezik je oruđe. francuski pisac Roland Barthes Zalazio je u dubinu jezika u potrazi za konačnim značenjem glagola, imenice, pridjeva... svih vrsta riječi i jezičnih jedinica. No svoju je panlingvističku viziju utemeljio i na zvuku iz kojeg se rađa jezik (intonacija ili glasnoća) odnosno znaku pomoću kojeg također ostvarujemo jezik, a time i komunikaciju.
Poanta je sklopiti ugovor, ali s onim informativnim duhom koji nam daje osjećaj da se, jer drugačije ne može biti, pitanje jezika i komunikacije tiče svih nas. Prisjetimo se toga o daru i alatu s kojim je ovaj post započeo... Ako imate alate i znate njihovu vrijednost, komunikacija postaje taj dar pretvoren u oružje kojim se uvjerava, uvjerava ili prenosi poput jeke gdje god emocije tumače što bilo je rečeno ili napisano kao glazba s razlogom.
Dakle, Roland Barthes je neka vrsta filozof metalingvistički koji nas vodi do vrlo posebne mudrosti u kojoj možemo dešifrirati etimologiju dok pronalazimo posebnu privrženost svim tim riječima koje su stigle kao lukavom rukom. Jer prije riječi nema ničega. I čim se prvi šapat probudi, možemo ponovno pretvoriti stvarnost oko onoga tko nas sluša. Zato što naše riječi transformiraju subjektivnu stvarnost koja je u biti ono što nam je rečeno u većoj mjeri od onoga što može ili ne mora biti.
3 najbolje preporučene knjige Rolanda Barthesa
Šapat jezika: Onkraj riječi i pisanja
Unutarnji glas označava korak do volje. Unutarnji šapat, poput jedva čujne glasine, nalazi se između našeg interesa za komunikaciju i naše sposobnosti da to učinimo. Sve se rađa u tom šaptu. Od onog na koji pisac dolazi kada kreće s novim poglavljem knjige do onog koji eksternalizira najgoreg diktatorskog diktatora koji je digao buku, zbrku pa i strah.
Šapat označava ograničenu buku, nemoguću buku, buku onoga što, jer radi savršeno, ne proizvodi buku; Šaputati znači pustiti da se čuje samo isparavanje buke: nesvjestica, zbunjujuće, drhtanje primaju se kao znakovi poništavanja zvuka. A što se tiče jezika, može li šaptati? Kao riječ čini se da je još uvijek osuđena na brbljanje; kao pisanje, do tišine i razlikovanja znakova: u svakom slučaju, uvijek daje previše značenja jeziku da bi postigao zadovoljstvo koje bi bilo tipično za njegov subjekt. Ali nemoguće nije nepojmljivo: šapat jezika čini utopiju.
Kakva utopija? Ona glazba smisla. Jezik, koji šapuće, povjeren označitelju u neviđenom kretanju, nepoznatom našim racionalnim diskursima, ne bi zbog toga napustio horizont značenja: značenje, nepodijeljeno, neprobojno, neimenovano, ipak bi se smjestilo u daljinu, poput fatamorgana ... točka nestajanja užitka. To je uzbuđenje smisla koje ispitujem slušajući šapat jezika, tog jezika koji je za mene, modernog čovjeka, moja Priroda.
Očigledno i tupo: slike, geste i glasovi
Subjektivno razumijevanje jezika čini cijeli univerzum interpretacija, nesporazuma i drugih pomaka koji izmiču pošiljatelju poruke. Zanimljivo i paradoksalno, ovo ograničenje je i bogatstvo jezika koje treba, prema autoru, tretirati sa stajališta vlastitih okolnosti ili, recimo, endemskog za ono čitanje između redaka o kojem se može raspravljati do apsurda kada se umiješa zatvaranje ili tupo značenje.
U svakom pokušaju izražavanja možemo razlikovati tri razine: razinu komunikacije, onu značenja, koja uvijek ostaje na simboličkoj razini, na razini znakova i razinu koju Roland Barthes naziva značenjem.
Ali u simboličkom smislu, onaj koji ostaje na razini znakova, mogu se razlikovati dvije pomalo kontradiktorne aspekte: prva je namjerna (nije ni više ni manje od onoga što je autor htio reći), kao da je izvučena iz leksikona. pregled simbola; to je jasno i očito značenje kojem nije potrebna nikakva egzegeza, to je ono što je pred očima, očito značenje.
Ali postoji još jedno značenje, ono dodano, ono koje postaje kao svojevrsni dodatak koji intelekt ne uspijeva asimilirati, tvrdoglav, neuhvatljiv, tvrdoglav, sklizak. Barthes to predlaže nazvati tupim smislom.
Varijacije na pisanje
Zapravo naslov članka koji je Roland Barthes napisao 1973. Varijacije na pisanje, predstavljena je kao kompilacija tekstova autora koji dotičnu pojavu pokrivaju iz svih perspektiva: teme poput gramatike i lingvistike, naravno, ali i autora poput Benvenistea, Jakobsona ili Laportea, strukturiraju teorijski mozaik u kojem se nalazi također prostor za bilješke o Barthesovim vlastitim razmišljanjima o tom pitanju ili čak komentare neobične poput onog posvećenog rječniku Hachette.
Iz svoje perspektive kao semiologa, Barthes ne gleda na pisanje kao na postupak koji koristimo za imobiliziranje i fiksiranje artikuliranog jezika, uvijek bjegunca po prirodi. Naprotiv, za njega pisanje znatno nadilazi i, takoreći zakonski, ne samo usmeni jezik, nego i sam jezik, ako ga, kako većina jezikoslovaca želi, zatvorimo u čistu funkciju komunikacije. Refleksija koja se odavde uspostavlja je, kao i uvijek u Barthesovom slučaju, smjela koliko i transgresivna, budući da završava pretvaranjem njegovih vlastitih tekstova u kreativni čin daleko iznad znanstvene analize.
