Usred tolike nordijske neizvjesnosti, autori poput Jona Kalmana Stefanssona bježe nam. Jer netko na kraju bude primijećen s točke koja je suprotstavljena općoj struji ili riskira da ostane nezapažen jer se ne pridruži službenom označavanju dana. Dakle, idete na potpuno ometajuće kao Karl Ove Karl Knausgard ili se pridružite bataljunu Jo nesbo i društvo koje ulazi u dubine policijskog trilera.
Ali pogledajte gdje ima života izvan etiketa. Zato što se Islanđanin Jon Kalman Stefansson ne protivi u potpunosti nordijskom okruženju kao pozadinskom narativnom izvoru, s poantom između egzotičnog i čudnog do otuđujućeg. Samo što Stefansson iskorištava tu krajnju sjevernu prizmu kako bi ponudio novi mozaik. Likovi kao promijenjena perspektiva u vlastitom svijetu, ali koji se kreću u malim prostorima izloženi hladnoći Svemira.
I svakako da je to vrsta književnosti koja u konačnici obogaćuje. Jer nadopuna koja pretpostavlja novu promjenu vizure olakšava otkrivanje novih kutova, više dubine, količine reljefa s njihovim napetostima i njihovim ponorima. Zato se preporuča Stefansson, ne zaboravljajući, naravno, izuzetnu posvećenost humanizmu kratkih udaljenosti, emocija. Ne zaboravljajući humor i ponavljajuće male bitne stvari, one koje nam u konačnici mogu prenijeti samo najsvojevoljniji pisci.
Tri najbolja preporučena romana Jona Kalmana Stefanssona
Ljetna svjetlost, pa noć
Hladnoća je sposobna zamrznuti vrijeme na mjestu kao što je Island, kojega je priroda već oblikovala kao otok koji visi u sjevernom Atlantiku, jednako udaljen između Europe i Amerike. Ono što je bila jedinstvena geografska nesreća pripovijedati o običnom s izuzetnošću za ostatak svijeta koji ga smatra egzotičnim. Hladno ali egzotično, kao i sve što se može dogoditi na tom mjestu neugasivih ljeta svjetla i zima uronjenih u mrak.
Ostali aktualni islandski autori kao npr Arnaldur Indriðason iskorištavaju tu okolnost da taj skandinavski noir prolongiraju kao »bližu« književnu struju. Ali u slučaju Jon Kalman Stefansson, kao što smo već rekli, narativne esencije kao da se njišu u novim strujanjima. Jer ima puno čarolije u kontrastu između hladnoće i udaljenosti od svijeta i ljudskog žara koji se probija kroz led. I uvijek je zanimljivo dublje otkriti da je realizam pretvoren u književnu prezentaciju, roman s prizvukom izvjesnosti koji približava osobenosti zabačenih krajeva.
Izrađen od kratkih poteza kistom, Ljetna svjetlost, pa noć prikazuje na osebujan i zadivljujući način malu zajednicu na islandskoj obali daleko od vreve svijeta, ali okruženu prirodom koja im nameće poseban ritam i osjetljivost. Tamo, gdje bi se činilo da se dani ponavljaju i cijela zima može sažeti u razglednicu, požuda, tajne čežnje, radost i samoća povezuju dane i noći, tako da svakodnevica koegzistira s neobičnim.
S humorom i nježnošću prema ljudskim nedostacima, Stefánsson se uranja u niz dihotomija koje obilježavaju naše živote: modernost naspram tradicije, mistično naspram racionalnog i sudbina naspram slučajnosti.
Između neba i zemlje
Varljiva linija horizonta, koja je nekad tjerala ljude na pomisao na ravni svijet, konačno iscrtava svoje nemoguće poljupce na mjestima poput Islanda. Iz magnetskog susreta nastaju orgazmi kao iz obojenih oblaka prosutih nebom. Znanost može objasniti što god hoće, uvijek je prije bilo bolje kad se sve objašnjavalo bogovima, čudima ili magijom.
U ovu prvi dio dječačke trilogije granica između života i smrti obojena je tim istim intenzivnim bojama. Samo što ovdje nije zemlja ta koja prima poljubac, već nemilosrdno more, kakvo je uvijek bilo da podrži jednosmjerna putovanja ili avanture bez posljednjeg dnevnika.
Roman je smješten prije nešto više od jednog stoljeća, u ribarsko selo u zapadnim fjordovima, između strmih planina i velikodušnog i proždrljivog mora, sposobnog i dati hranu i oduzeti živote. Slijedeći stoljetnu tradiciju, muškarci od malih nogu idu u ribolov malenim čamcima, često veslajući satima kroz mračnu valovitu vodu kako bi došli do jata bakalara. I ne znaju plivati.
Jedne noći, dječak i njegov prijatelj Bárður ukrcaju se na Péturovu družinu i otisnu se na more. Tek tinejdžeri, dijele ljubav prema knjigama i želju da vide svijet. Nakon oslobađanja konopa, dok čekaju na hvatanje, horizont se ispuni oblacima i podigne se opasna zimska mećava. Čamac jedva počinje svoj povratak na kopno i, kako polarne hladnoće rastu, granica koja razdvaja život i smrt može ovisiti o jednom odjevnom predmetu: krznenoj jakni.
tuga anđela
Zima je pri kraju, ali snijeg i dalje pokriva sve: tlo, drveće, životinje, ceste. Boreći se protiv ledenog sjevernog vjetra, Jens, poštar koji putuje kroz izolirana sela zapadne obale Islanda, nalazi utočište u Helginoj kući, gdje se okupilo nekoliko ljudi koji piju kavu i rakiju i slušaju Shakespearea kako se recitira s usana mladi stranac koji je prije tri tjedna stigao u selo s prtljažnikom punim knjiga.
No, ni toplina doma ni dobro društvo ne mogu zadržati Jensa dok nastavlja raznositi poštu u jednom od najudaljenijih fjordova u regiji. Samo ovaj put društvo će mu praviti nepoznati dječak s kojim će kroz oluje i mećave putovati stazama koje obrubljuju hridi u opasnom putovanju obilježenom susretima s poljoprivrednicima i ribarima u okolici. Tijekom napornog dana, dvoje putnika uživat će iu trenucima velike ljepote, stoicizma i nježnosti, a njihove rasprave o ljubavi, životu i smrti polako će otopiti led koji ih dijeli od njih samih i od ostalih ljudi.
Tuga anđela knjiga je tako jedinstvene i obavijajuće ljepote poput blistavih krajolika kroz koje protagonisti putuju između noći napučenih šapatom nevidljivog i nedokučivog okoliša. U tom negostoljubivom okruženju, kada je linija koja dijeli život od smrti tako krhka, važno je samo ono što nas stvarno veže za ovaj svijet.
