Još jedan od velikih šavova pripovijesti na španjolskom zajedno s Meksiko ili Argentina. Iz Čilea nam dolazi mnoštvo autora koji pokazuju domovinsku bibliografiju od više karata. To može biti samo u zemlji punoj geografskih kontrasta. Od fascinantne pustinje Atacama, sposobne procvjetati kad za to dođe vrijeme; u veliki grad Santiago među njegovim planinama; do svojih nacionalnih parkova i južnih rezervata s pogledom na kraj svijeta.
Kontrasti kojima se također divi u njegovom pripovjednom pejzažu. Pera vrlo raznolike prirode koja će zadovoljiti zahtjevne čitatelje. Od neprolaznih djela do novih registara u raširenom noir žanru kao i pohoda na avangardu svih vrsta.
Popis ovdje donesenih autora, od XNUMX. stoljeća do danas, mogao bi se proširiti na mnoge druge. Ali to je ono što se mora ohrabriti rangiranjem, uvijek ima onih koji su izostavljeni iz puke subjektivne ocjene dežurnog žirija.
Na primjer, Neruda je izostavljen jer poezija nije moj đir. Teško odbacivanje koje mi mnogi neće oprostiti, ali tako je. Ovdje živimo od proze. Štoviše, konačno i simbolično, ostavio sam popis na 9 velikih čileanskih autora. Prazna stolica za Nerudu, jedan od najvećih u slučaju da se jednog dana odvažim s poetikom.
Top 10 preporučenih čileanskih pisaca
Isabel Allende
Čileanski pisac Isabel Allende snalazi se kako želi jednu od glavnih vrlina ili darova koje svaki pisac čezne postići tijekom cijele svoje karijere: empatiju. Likovi od Isabel Allende su živopisne slike iznutra prema van. Sa svima njima se povezujemo iz duše. Odatle, s subjektivnog unutarnjeg foruma, promatramo svijet pod prizmom za koju je autorica zainteresirana pokazati se uvjerljivijom, emocionalnijom ili čak kritičnijom ako se dotakne ...
Dakle, prijatelju, upozoren si. Staviti se na čitanje bilo kojeg romana kraljice slova na španjolskom značit će mutaciju, osmozu, mimiku prema drugim životima, likovima iz njezinih romana. Događa se ovako, počnete slušajući ih kako hodaju u vašoj blizini, zatim primijetite kako dišu, na kraju dešifrirate njihov miris i vidite njihove geste. Na kraju završiš u njihovoj koži i počneš živjeti umjesto njih.
Ukratko, to je empatija, učenje vidjeti drugim očima. I kao što sam uvijek govorio, ovo je jedna od najvećih vrijednosti u književnosti. Nije pitanje vjerovati da ste mudriji, već znati razumjeti druge. Odvojene pojedinačne disertacije o djelo od Isabel AllendeMislim da nemam više što reći.
Roberto Bolano
Neruda je bio više isključivo pjesnik. No, njegov sunarodnjak Roberto Bolaño jedan je od najjasnijih primjera posvećenosti književnosti u svim njezinim aspektima. I baš tada je nad njim nadvila tragedija nepovratne bolesti kada je najviše inzistirao na pisanju. Njegovo posljednje desetljeće (10 godina borbe s bolešću) značilo je apsolutnu posvećenost pismu.
Iako je istina da tip poput Bolaña nije morao pokazati tu razinu vitalne predanosti književnosti. Utemeljitelj infrarealizam, taj svojevrsni nadrealizam odgođen i prenesen na hispanoamerička pisma, pisao je sjajne pjesme, s romanesknim prodorima koji su dobivali na vrijednosti opredjeljivanjem za prozu. Ovako se Bolaño prilagođavao kao kontrakulturni totem s romanima ocrtanim u standardnim žanrovima fikcije, ali iznutra prštim kiselinom i kritičkim tonovima koji nas napadaju oštrim realizmom.
Jose Donoso
Čileanska književnost nalazi u Jose Donoso svom najtranscendentalnijem pripovjedaču XNUMX. stoljeća. Ne toliko u smislu pripovjednog uspjeha, koji je također djelomično iako manji od Isabel Allende, ali zbog egzistencijalističkog opsega njegovih romana. Donoso čiji je zemljak Scarmeta cijenio zbog svoje velike društvene savjesti.
Okus književne delicije sažima upravo ono što Donoso predlaže u bilo kojem od žanrova koje je svirao. Jer pitanje je navesti nas da upijemo njihove likove, da ostanemo začarani u radnji uživajući u tom relevantnom, vidovitom, ekstatičnom intelektualnom naboju dubine.
Sve nas napada sjajnošću i formalnom jezgrovitošću, tom sintezom virtuoza slova. Zatim postoji gorki okus egzistencijalizma koji je napravio nijanse od gubitka, slomljenog srca, razočaranja, iako je sve to kompenziralo intenzivnom, vrlo živopisnom i šarenom lirikom. Ravnoteža samo na visini genija poput Donosa s dušama sposobnim prikriti i prevesti cijeli niz mogućih vizija života.
Antonio Škarmeta
Osim teme i narativne namjere, generacijska podudarnost čileanskih autora Isabel Allende y Antonio Škarmeta čine čileansku književnost jednim od najjačih aktualnih bastiona latinoameričke književnosti.
Ako uzmemo u obzir i kinematografsku projekciju nekih njegovih velikih djela, pogledamo paralelnu bibliografiju koja dijeli, možda generacijskom harmonijom, sociološki osvrt, dramsku namjeru i radnju prenesenu od vrlo živopisnih likova. Nema se što vidjeti u konačnom stilu, već više slučajnost u pozadini.
U slučaju Skármeta, njegov ukus za kino, proteže se i do pisanja scenarija, također prskajući romanesknu produkciju opterećen tim humanizmom unutarpovijesti u okruženjima koja su različita kao i različita doba ljudskog bića sa svojim otkrićima i frustracijama, društvenog portreta s njegovim kritičnim opterećenjem ili njegove volje da otkrije proturječja i neravnoteže pojedinca u općem moralu.
Možda na ovaj način pokušava obuhvatiti neizmjerno, jer u toliko dobrih romana ili u nekim njegovim haranjima u kino, vrednovanje uvijek može biti uzaludna vježba. Svaka je priča susret s bitnim, s onom golotinjom koju svaki autor mora nastojati probuditi savjest, doseći taj slavni akord.
Književni i kinematografski ukusi i sklonosti Skarmeta vrlo su prisutni i u njegovim djelima. I Neruda u tom aspektu postaje nešto što se ponavlja, lik i djelo savjesno se vraćaju u opsežno stvaranje Skármete.
No, bez obzira na te detalje, bilo koji njegov roman ima taj okus neovisnog nakita, stvaranja nabijenog otiskom i poraženog voljom da ispriča nešto novo, da se udubi u likove sposobne prenijeti esencije ukrašene oblicima i nepogrešivim stilom..
Marcela serrano
Trenutna čileanska književnost sažima između Isabel Allende (uvijek se pojavljuje) i Marcela serrano (svaki sa svojim narativnim interesima i stilom) prednosti najprodavanijih s talogom velikih romana. I je li to to sve poduzeto iz ženske prizme može se otvoriti do fascinantnih ravnoteža koji zadovoljavaju najzahtjevnije čitatelje.
U konkretnom slučaju Marcele i oko 30 godina profesije, njezina bibliografija sastavlja bogat mozaik introspekcije gdje svaki lik doprinosi svojim svjetlima i sjenama, rasponima boja iz kojih gleda svijet, naravno, s očitim feminizmom dok sviraju.
Umjetnost je sastavljati žive zaplete s tim paralelnim stupnjem detalja u protagonistima. Ali Marcela Serrano to postiže jer sve naturalizira i integrira, a to znači ne bacati se u potrazi za psihološkim ili sociološkim otkrićima, jer bi to uvijek trebala biti više zadaća čitatelja koji se voli više zadržavati na svakoj sceni.
Dakle, čitanje Marcele Serrano avantura je blizine. Gotovo putovanje prema duši. Putovanje u kojem se krećemo uz likove i koje nas dovodi do osvrta rijetko toliko humanističkog, od proze jednako briljantne koliko i snažne.
Carla guelfenbein
Carlin trik, kao i trik mnogih koji na kraju postanu izvrsni pisci, jest imati nešto zanimljivo za spasiti od mašinerije stvarnosti i znati kako to ispričati u fikciji. Uvijek s tom minucioznom konstrukcijom realističkih pisaca, sposobnih ponuditi zrcala naših dana kako bi se svaki čitatelj mogao zamisliti nad bitnom mimikom.
Iznad svega zato što Carlin realizam proizlazi iz dojmova koje je prikupila duša njezinih protagonista, iz bezgraničnog subjektivnog kozmosa zanosnih likova u njihovoj dubini, u njihovoj vitalnoj prtljazi, u njihovoj životnoj filozofiji.
Gradeći s tom zlatarskom pedantnošću, sve se drugo odvija prirodnom i snažnom kadencom koja dopire do nas kad osjetimo da živimo pod novom kožom. Ljubav, odsutnosti, inat ili nada na taj način odaju arome, a također uspijevaju prenijeti okuse, praktički duhovne nijanse, s nesavršenostima i neusklađenostima između razuma i onoga što možemo skrivati u duši.
Alberto fuguet
Kad netko pita zašto pisati? Možete pokušati dati točan odgovor pribjegavajući nekim djelima poput "Dok pišem" autora Stephen King ili "Zašto pišem" od Xavier Romeo. Ili jednostavno možete implementirati titansku strategiju Alberto fuguet. Ona koja za svaki odgovor navodi "samo zato", razlog s kojim se velike stvari suočavaju.
Nije uzalud Fuguet sve napisao s cjelovitom vizijom pripovijesti. Knjige koje su čim čista fikcija dok počivaju na realizmu kronike, ili na lutanju eseja ili istraživanju biografskih suština ... To je ono što je pisanje. Pisac je onaj koji počinje pripovijedati iz isključivog interesa uklanjanja te priče, ili te istrage ili te ideje koja ne prestaje lupati na vrata mašte.
Stoga se Fuguetu nije lako usredotočiti na svoje najbolje romane ili najbolje eseje. Vrlo nitkov cik -cak za zbunjenost. Zato što postoji prostor između stvarnosti i fikcije u kojem svi mi živimo. Tamo gdje su pragovi magloviti, priče o Fuguetu nas hvataju i osvajaju za svoj cilj stvaranja književnosti od svega.
Aleksandar Zambra
Mora da je riječ o njegovu izravnom pogledu na Tihi ocean, to ogromno plavetnilo gdje se čovjek može riješiti sjećanja i prošlosti. Poanta je u tome da dobra šačica novijih čileanskih pripovjedača ima privilegiranu čast uhvatiti se u koštac s najdubljom pričom. Od već nestalih i mitologiziranih Roberto Bolano gore Aleksandar Zambra prolazeći kroz poeziju Nicanor Parra ili najpopularniji narativ Isabel Allende.
Naravno, uniformiranje je odvažno čak i uzimajući podrijetlo dežurnih stvaratelja. Zato što je kontradiktorno krstiti kao trenutno ono što svatko napiše s namjerom egzorcizma ili u potrazi za vlastitim placebom. Ali naš je razlog takav, navikli na etikete s teškim rješenjima. Nešto sasvim drugo je to što, dijeleći idiosinkrazije, moralne standarde, društvene okolnosti i golem zemljopisni utjecaj, poput crteža Čilea kao pacifičke obale od sjevera prema jugu, nešto završi dijeleći se u toj prvoj motivaciji ...
Otkriti Alejandra Zambru znači rekreirati se u njegovoj pjesničkoj viziji naslijeđenoj od samog Parre kako bi liriku na kraju zasjenio razornom prozom. Usred ovog jedinstvenog jezičnog procesa, neki likovi koji prežive briljantno ukrašavanje i kasnije okrutno potčinjavanje realizma bez obzira. Radnje nisu oslobođene kritičkih konotacija u društvenom, moralnom i političkom aspektu. Nešto zbog čega, na kraju krajeva, pjesnik završi napadom na prozu u kojoj već razodijeva sve vrste stvarnosti.
Paul Simonetti
Priče Pabla Simonettija prikrivene su ispovijesti protagonista koji u nama pronalaze terapeuta. Samo da čitatelj završi razmišljanjem o odgovarajućem zapletu iz neizostavne empatije koja sve upija u djelo simonetti.
intimnost s onom briljantnošću nekoga tko riskira razodjenuti aspekte u svojim likovima koji se na kraju obraćaju svima nama. Placebo protiv druge neozbiljnije vizije književnosti. Opredjeljenje za književnost kao kanal za humanistiku. I ne radi se o tome da u pokušaju „dostojanstva“ romana ovaj autor zaboravlja bit zabave svojstvene ovakvom čitanju. Umjesto toga, radi se o nadopunjavanju djelovanja i promišljanja. Savršena ravnoteža.
Introspekcija i analiza života i proživljenog. Ali i sugestivan razvoj oko onih transcendentnijih pristupa. Avantura je život ili je to možda rad na pozornici s daškom improvizacije koju svatko ima u svojim intervencijama pred svojom publikom. Zadivljujuća iznenađenja prema bitnim protagonistima, oko kojih se obično vrte radnja, događaji i perspektive svijeta ovisno o trenutku u kojem su suočeni. Subjektivno kao bogati mozaik u kojem boja, ali i aroma, pa i dodir kao da nam dolaze iz papira.