Kolumbijska književnost ubire žetvu u rukama žena pripovjedačica prvog reda u španjolskoj naraciji. Iz Laura restrepo gore Pilar Quintana, Via Angela Becerra ili vlastiti Margarita Garcia Robayo koja se kreće između svojih kolumbijskih korijena i svojih rastućih korijena u Argentini. Sve ih pere onom bjesomučnom autentičnošću pisaca opterećenih najnužnijim zanatom, onim koji preplavljuje predanost književnoj kronici ili projekciji, emocionalnoj sintezi ili intelektualnoj potpori...
Budući da je Margarita najmlađa od autora koje citiram, to ne znači da ona oduzima već opsežnije bibliografije. Jer u njegovim knjigama nalazimo taj čudan dar zrele i lucidne vizije u ravnoteži s energijom mladosti. Postoje autori za koje se čini da su reinkarnacije drugih koji su već mudriji jer su okorjeli u životu. I tako se čini da Margarita tjera svoje likove da govore znajući tko zna farsu koja čeka na kraju.
Istina vas čini slobodnim koliko i osuđuje. Poanta je u toj gorkoj lucidnosti razuma naslutiti transcendentne priče koje ostavljaju crno na bijelom, s vrijednošću i sadržajem, s relevantnošću u slučaju da ih moraju čitati druge duše ili ono što bi moglo stići s drugih svjetova. Ono što Margarita piše svjedočanstva su o očekivanom porazu, o malim količinama tragedija nad kojima konačno dominira osjećaj da je besmrtnost samo, dakle, čudo trenutka.
3 najbolje preporučene knjige Margarite Garcíe Robayo
Zvuk valova
Margarita García Robayo na svijet gleda s bezobzirnom pažnjom, ali i s iznimnom prirodnošću: nikada nije potpuno izvan onoga što promatra ili onoga što imenuje, a vježba gledanja u ogledalo ne paralizira je, naprotiv.
Nemoguće je opisati sirovu i toplu bezobzirnost njegova pisanja. Njegovi likovi nalikuju jedan drugome, ali možda se ne bi složili jer ne žele nikome nalikovati, a istovremeno žarko žele - ponekad po svaku cijenu - sudjelovati u svijetu.
Zvuk valova okuplja tri briljantna i uznemirujuća romana koji grade nešto poput novog neslaganja, jer autorica ima vlastite teorije o humoru, skromnosti, hrabrosti, pobuni, hirovitosti, nasilju, želji, karijerizmu, povjerenju, zlostavljanju, intimnosti i usamljenost, otuda i rijetka moć ove jedinstvene knjige.
Prva osoba
Izravan je glas protagonista koji, ako se radi o autoru, postaje glas i puls koji piše, električna povezanost slova ispisanih znojem nadahnuća i moćnost ideje koja se nastoji roditi do oslobođenja bez vraćajući se s napisanim i sa sinom bačenim u svijet.
U ovom skupu autobiografskih narativa, kako kaže Leila Guerriero, "nema ni dobrih ni loših, već ljudi usred intimnog kolapsa, intenzivne katastrofe". Fobija mora; strah od majčinstva; seksualna inicijacija; njegova privlačnost prema starijim muškarcima, ludilo ... U prvom licu nema velikih spletki niti izvjesnosti. Autorica baca divlji pogled na ljudsku prirodu i neprestano se preispituje. S gorko -slatkim cinizmom i prodornom ironijom, García Robayo ovdje otvara svoje rane, koje bi mogle biti rane svake žene.
Pauza
Razvod braka ili para. Tragedija našeg vremena pretvorila se u to, u time-out-u nakon minuta smeća koje nikuda ne vode osim da dodaju poraz. Osim što stvar ima tragediju što mora ponovno pogledati u svijet u potrazi za novim identitetima ili horizontima. Prije nego što do toga dođu, postoje oni koji traže dobrog žrtvenog jarca koji će ih opteretiti grijehom uloženog u vrijeme bez ikakvih znakova rješenja. Jer on, mrtvo vrijeme pritišće se približavanjem kraja koji više nema smisla, ako bi to ikada moglo imati na daljinu.
Pauza To je portret osobne tragedije koju doživljavaju Lucia i Pablo, par čiji je brak došao do kraja zaljubljenosti. "Počinje kao simptom nezainteresiranosti, nešto sitno što se kasnije naturalizira i oboje se prestaju pitati kako to da su još uvijek tu, mariniraju apatiju pred drugima, pristaju na ono što on kaže kao postupak ..."
Brak Lucije i Pabla ogledalo je suptilnog oblika koji nasilje može poprimiti kada dođe kraj ljubavi. Ovo je oštra priča o tom mrtvom vremenu, o tom širokom i bolnom prostoru koji se, mnogo puta neobjašnjivo, otvara između dva bića koja se vole.
