Postoje razlike između nekih roditelja i djece koje pretpostavljaju nepristupačne padine kroz koje se čini da ljubav pada, ili naprotiv, koje su nedostižne u njenoj eskalaciji. Najgore je naći se u srednjoj zoni, a da ne znate idete li gore ili dolje, uz rizik da u svakom trenutku padnete preko ruba, pateći od moralnih i generacijskih razlika.
Najveće žrtve, na kraju, obično su djeca. I mislim da je to slučaj s Marcom. U odrasloj dobi, Marco se ne može pomiriti sa svojom prošlošću, s tim da bi druga faza u obitelji za kojom čezne prošla drugačije. Samo mali trenutak pojavljuje se kao pupoljak nade. Postojao je trenutak za vezu između njega i njegova oca, tijekom putovanja, toliko udaljenog u sjećanju da ga je možda poremetilo sjećanje i neko vrijeme koje je na kraju previše kaznilo Marca.
Ali Marco se mora obnoviti, obnoviti s nekim nagovještajem uspjeha, ukorijenjenosti u ono što je bio. Osjećaj krivice za seksualnost na kraju postaje frojdovski problem s nesagledivim posljedicama, i ne želi više trpjeti tu kaznu, tu internaliziranu krivnju zbog očevog neshvaćanja.
Marco na kraju razodijeva čitatelja, pokazujući taj prostor gdje čovjek prelazi iz djetinjstva u odraslo doba, sa svim napetostima tipičnim za napuštanje adolescencije, pomnoženim u njegovom slučaju izrazitim otkrićem njegove biti, stvarnošću bez mogućeg uklapanja u obiteljsku ideologiju.
Marco bi volio da je pomislio da bi ikada mogao zagrliti oca tražeći oproštaj. I da ga je otac uvjeravao da nema što oprostiti. No, nikada se to nije tako dogodilo, a Marco je na kraju prešao između svoje novonastale seksualnosti i svojih trauma. I čitatelj otkriva sve, istim intenzitetom kao da je stavljeno pod kožu liku.
U krajoliku promjenjivog Čilea, s detaljima nekih od onih prirodnih katastrofa koje naslov knjige najavljuje, otkrivamo sugestivnu metaforu između svjetova koji se s vremena na vrijeme raspadaju, koji podležu potresima koji nastaju iz zemlje i od emocija.
Sada možete kupiti roman Prirodne katastrofe, Pabla Simonettija, ovdje: