Lara pronalazi sezonski posao s kojim može dobiti novac koji joj boji crvene brojeve u plavo. Jednostavan posao recepcionera u jednom kampu u Madridu. Lik Asiera, teniskog monitora s koketnim izgledom i ljubomornošću, uskoro privlači pozornost Lare koja, iako je navikla na takve dječake s pretvaranjem veličine i svjesna njihove privlačnosti, ne može ga prestati posvetiti iz svoje inercije osmijeh.
Jednostavan susret koji će ipak otpustiti oluju, poput blagog povjetarca koji predviđa oluju i brodoloma emocija u moru želja. Lara ima sreće, pronašla je ugodan posao i ljetnu ljubav koja je drži u tom idealnom oblaku osjeta koji su okruženi užitkom i njezinim hormonima endorfinom.
Ali takva ljubavna zagrada tipična za ljeto uvijek ima trenutke sumnje. Kako dani prolaze i bliži se kraj ljeta, Lara počinje razmišljati je li ta ljubav bila otok ili je doista uspjela zakoračiti na kopno velikog kontinenta. Neko vrijeme ljubav stvara bezvremenski prostor, još više ljeti, teren kroz koji se kreće instinktivno, nesvjesno.
Smiješno je to što i on ima te sumnje. Asier naslućuje da možda postoji nešto više, da je ovo možda prilika za nešto neočekivano i trajnije. Stari, kontradiktorni, čarobni i melankolični pojam prolaznog, lakoće kao romantičnog odraza ili kao nedvosmislen znak potpune povezanosti.
Dilema između osjeta i stvarnosti, između moguće prolazne ljubavi kao vječne ljubavi, onih starih sumnji koje su nas sve napale nekog ljeta, posebno onog ljeta u kojem smo naučili letjeti.
Knjigu možete kupiti Ljeto smo naučili letjeti, Novi roman Silvije Sancho, ovdje: