Ponekad priča izađe iz pjesme.
I tako je došao ovaj, prije mnogo godina ...
Pozivam vas da kliknete play i pročitate
Zvižduk lopatica vjetrenjača skrivao je pjesmu. Skladatelj Kerry Livgren to je znao i strpljivo je čekao da iz svoje gitare iščupa note koje bi odgonetnule šum vjetra. Taj zvuk koji je jurio po mnogim dijelovima svijeta, odakle bi izvlačio nebesku glazbu pa sve do sada zatvoren pod nesaznatljivim akordima.
U početku je to mogla biti mašta ili ludilo, ali Kerry je već čvrsto vjerovao u zabludu koja ga je navela da uporno slijedi melodiju Eola.
Svoje lutajuće putovanje započeo je posjetom Africi, shvatio je da su u Sahari kovitlaci pijeska zaslijepili i razderali kožu, međutim uvjerili su ga da se tamo jasno može čuti šum vjetra u svoj njegovoj veličini.
Izgubljen usred pustinje, Kerry je proveo nekoliko dana s Antoine de Saint-Exupery, još jedan ludi starac koji je hladne noći u Sahari proveo pišući avanture mladog princa. Noćne pješčane oluje pomogle su francuskom pilotu da se koncentrira na svoj posao, međutim Kerry Livgren nije mogao izdvojiti iz tog jakog vjetra niti jednu notu za svoju gitaru.
Nastavio je svoje ludilo u potrazi za zastrašujućim vjetrom s Južnog pola, shvativši da bi zvižduk Antarktika mogao probosti kožu dok je njegov hladni plašt utrnuo mišiće. Bez dubokog razmišljanja krenuo je s avanturistom Admunsenom, čiji dnevnik odražava putovanje ledenim zemljama Antarktika, sve dok nije postavio norvešku zastavu na samo XNUMX stupnjeva južne širine.
U ovom bi trenutku iskakanje ledenih mećava Poljaka moglo pokazati glazbu koju je Kerry tražila, ali bi se žice na njezinoj gitari smrzle, a prsti bi joj utrnuli, onemogućujući joj čak ni ugađanje instrumenta.
Ne gubeći nadu, odabrao je udaljenu točku na suprotnoj hemisferi, veliki grad Chicago, gdje je pročitao da puše jedan od najstabilnijih vjetrova za koje zapadna civilizacija zna. Sa zadovoljstvom je otkrio kako struje probijaju između betonskih tornjeva, zujući sve dok nisu smanjile stanovnike velikog grada.
Kerry bi sjela na bilo koju klupu u predgrađu Oak Parka gdje se srela Ernest Hemingway, mrzovoljni pisac, koji voli golubove prehraniti krušnim mrvicama. Čoveka od slova jako je zanimala njegova ideja vađenja glazbe s vjetra gitarom, mnogo puta ga je retorički pitao: "Za koga zvono zvoni?" I sam je sebi odgovorio: "Po vjetru, prijatelju, ni za što ili za bilo koga drugog."
Jednog jutra, nakon što je očajnički tražio nove bilješke, Kerry je odlučio napustiti Chicago. Za svoj neuspjeh okrivio je zagađenje grada bukom koja je ometala potpuno slušanje umirućeg vjetra i povrijeđena nerazumljivim udarima koje su presjekli neboderi.
Iz velikog američkog grada Kerry Livgren otputovao je s Hemingwayom u smjeru Španjolske. Oprostili su se u Pamploni, jer je spisateljica odlučila ostati u glavnom gradu Navarre kako bi prvi put posjetila Sanfermine.
Kerry je nastavio dalje prema jugu, gdje mu je rečeno da su gitare već godinama zvučale po hiru vjetra. Hodao je raznim mjestima dok nije otkrio kako su u La Mancha mlinovi koristili vjetar kako bi imali koristi od svog primarnog mehanizma.
U tom trenutku osjetio je da je pred najboljim primjerom onoga što traži. Mogao se suočiti s vjetrom poput vjetrenjače, dajući mu priliku vidjeti da se predaje invazijskoj sili njegova udarca, a zatim tu energiju koristi u svoju korist. Bez sumnje bi trebao učiniti isto, neka mu ruke budu nove oštrice koje pomiču žice njegove gitare.
Napokon se činilo da se jednostavnost stvari otkrila. Svrha njegove potrage bila bi ispunjena tako što bi se pokazao odsutan, gol savjesti, stajao inertan poput bijelih mlinova i pustio prste da klize između žica, ugađajući se čekajući eolsku poruku.
Nakon svog putovanja kroz pola svijeta, u tom trenutku Kerry je bio pod suncem La Manche, naslonjen leđima na pobijeljeni zid mlina, želeći biti dio te iste konstrukcije. Počeo je osjećati dah koji je gurao drvene okvire, tjerajući ih da se okreću i okreću sa svojom cikličnom sjenom koja se produžavala s prolaskom novih ispraznih sati.
Odjednom je zvuk kopita odao galopu divljeg konja. Kerry Livgren je izašla iz transa i ustala. Vidio je konjanika kako žustro jaše prema mlinu gdje se nalazio. Sunčeva svjetlost učinila je da oklop tog jahača zasja, otkrivši ga kao viteza koji napreduje uz vapaj "ne punih kukavica i podlih stvorenja, da vas napada samo jedan vitez".
Kad se onaj vitez s spremnim kopljem neshvatljivo nasrnuo na mlin, šištanje oštrica pretvorilo se u gromoglasnu pukotinu koja je na kraju bacila viteško koplje, kao da je strijela.
Kerry Livgren osjetila je kako ovaj ljetni toplinski val nije bio potpuno zdrav, mora otopiti mozak; nikako se drugačije nije moglo razumjeti prizor kojem je upravo svjedočio.
Bez vremena za reakciju, Kerry je ugledala drugu osobu koja se približavala mjestu nesreće, domaći muškarac koji je smiješno jahao na stražnjoj strani planine noćurka. I čovjek i životinja glasno su hrkali.
Kad je stigao do kobne točke pada, Kerry je po načinu liječenja ranjenika pogodio da mu taj drugi čovjek nudi neku vrstu ropstva.
Prividni sluga predstavio se kao Sancho Panza, a kasnije se ograničio na slijeganje ramenima Kerryju, koji je nastavio buljiti u scenu otvorenih usta i ne ostavljajući svoju vjernu gitaru.
Njih dvojica stavili su ramciranog oklopljenog Gospodara u sjenu, skinuli njegovu zahrđalu kacigu i napojili ga vodom. Dok taj pojedinac s naboranim licem, žućkastom bradom i izgubljenim očima još uvijek nije mogao progovoriti riječ, Sancho Panza ga je zamjerio što se suočio s mlinom, misleći da izaziva diva.
Otkrili su da nesreća nije bila ozbiljna kada se Don Quijote vratio govoriti kako bi opravdao svoj stav bizarnim argumentima, apelirajući na mutaciju divova u mlinovima kako bi potkopao njegovu vitešku slavu.
Srećom, konj tog luđaka nije pobjegao, niti je imao snage za to. Osim nestalnih kretnji zbog šoka udarca, nag je na prvi pogled pokazao zabrinjavajuću mršavost, u skladu s izgledom svog vlasnika.
Sancho Panza pomogao je Don Quijoteu da se popne na uzjah, koji se odmah šmrcanjem požalio na težinu. Konačno su obojica krenuli na novo putovanje ne prestajući poučavati viteza svog vazala.
Bučni događaj podigao je smećkastu prašinu. Skladatelj Kerry Livgren nasmiješio se gledajući kako se čestice prašine uzdižu do takta lopatica mlina. Usred nove scene razmaknuo je usne i tihim glasom uvjeravao: "Sve što jesmo je prašina u vjetru."
Tada je slavni skladatelj uzeo gitaru i uz umjerenost prstiju pokrenutih vjetrom počeo pjevušiti prve akorde pjesme na engleskom. S neizmjernom radošću koja je izvirala na svaku notu, vrištao je i vrištao: "prašina na vjetru ... sve što jesmo je prašina na vjetru".