Uvijek je zanimljivo sudjelovati u mutaciji pjesnika u pisca. Za mješavinu jezika, prijenos lirskih resursa u prozu uvijek treba slike i simbole iz ljepote ili bujnosti forme.
Nešto se slično događa s filmašima koji su prešli u naraciju. Woody Allen Nije to jedini slučaj prilagodbe najtipičnijih imaginarija scenarija romanesknom. Uostalom, kao i u svakoj umjetnosti, pragovi svakog izraza uvijek moraju biti difuzni. Ne može biti drukčije u romanu koji mora prihvatiti od epistolarnog formata do najnestrukturiranijih zapleta.
U španjolskoj verziji imamo sjajnog predstavnika filmaša i pisca Vincent Molina Foix. Prakticirajući kao kreativka u mnogim aspektima od 70 -ih, Molina Foix je veteran izvedbenih umjetnosti, pisama, kritike i artikulizma.
Kao i uvijek na ovom prostoru, više ćemo se povlačiti prema onim romanima koji su se najviše svidjeli onima koji se pretplate. S okusima se možete i ne slažete. Ali uvijek ćete uživati u sjajnim pričama ...
Top 3 preporučena romana Vicentea Moline Foixa
Otvarač pisama
Ništa nije inspirativnije od istine da završite razmišljajući o mogućem i prateći te imaginarne staze koje otkrivaju obližnje ukronije o tome što je moglo biti. Ovaj resurs također služi za predlaganje budućnosti ili mnogo ambicioznijih paralelnih tečajeva koji uključuju bijesnu ljudskost njegovih hvaljenih protagonista. Ambiciozna iluzija pretvorena u lažnu povijesnu kroniku prve veličine.
Ovaj roman, nagrađen Nacionalnom nagradom za književnost 2007. godine, počinje slovima koja je prijatelj iz djetinjstva napisao u drugom desetljeću XNUMX. stoljeća Garcíi Lorci, dalekoj inspiratorki njegovih nada i snova.
Od te prve epizode možda nikad "uzvraćene" prepiske, čitatelj će pratiti tijek ovog sjajnog podzemnog riječnog romana koji odražava posljednjih stotinu godina španjolskog života i isprepliće povijest s privatnim pričama skupine žrtava, preživjelih, sredstva za život, "moderne" i "proklete" djevojke.
Zajedno s njima naziru se relevantne ličnosti poput Lorce, Aleixandrea, Maríe Terese León, Miguela Hernándeza, Eugenia d´Orsa, među ostalima, likova "u sjeni", iako vrlo stvarnih u ovoj moćnoj zborskoj simfoniji, u kojima se autor obraća uvlačenja u laži, slomljeno srce, izdaja, ispunjene težnje, razočaranja, progonstva, seksualne strasti.
Mladić bez duše
Krajnje iskušenje svakog pisca fikcije je pisati o sebi. Memorija je onaj filtar koji mijenja boje prema želji potrebe, mašte ili nostalgije. Zato pisac može biti u iskušenju da bi najbolji roman koji bi mogao napisati bio o njemu samom.
Ali ovom prilikom, kao i mnogim drugim, pisac traži alter ego ili svom protagonistu daje samo ime. U obje su krajnosti pretenzije na besmrtnost neophodna dozvola, budući da netko počinje pisati i pati ili uživa, ovisno o slučaju, u samotnoj slavi pisca.
Čitatelj u rukama ima veličanstven roman za obuku sa posebnošću: njegov protagonist nosi isto ime kao i autor koji ga je napisao. Mladić bez duše kulminira, nakon Otvarača za pisma i Gorkog gosta (zajedno s Luisom Cremadesom), onoga što Vicente Molina Foix naziva svojim "dokumentarnim romanima", a u njemu, kao i u prethodna dva, postoji minuciozan istraživanje pripovjednog glasa i u izgradnji glavnog lika kroz taj glas.
Knjiga je priča o trostrukom obrazovanju, sentimentalnom, seksualnom i kulturnom, te potrazi za vlastitim identitetom, s pozadinskim portretom Španjolske i Europe 1950-ih i 1960-ih (s nekim odjecima traume iz prošlosti zemlje, npr. taj Prognani doktor koji se brine za bolesnu majku protagonista).
Kroz svoje stranice paradiraju gradovi koji će biti temeljni u ovom trostrukom obrazovanju: Elche, Madrid, Barcelona, Pariz, Lisabon ..., prizori doživljaja djetinjstva, adolescencije i mladosti. Iskustva poput početnih seksualnih odnosa sa sluškinjom obiteljske kuće u sobi za glačanje; susret iz djetinjstva s Camilom Joséom Celom koji potpisuje knjigu za vrlo mladog nadobudnog književnika, te mu daje neke savjete; prva čitanja i ona koja će doći kasnije kombinirajući nadrealiste i marksiste te strast prema filmu.
Puno je kinematografije na ovim stranicama koju je Godard otkrio u Parizu, lopova Marnie, Fritza Langa..., ali ne samo filmova, nego i soba u čijem će mraku protagonist proživjeti neka inicijacijska iskustva... A kroz kino, od Film Ideal magazina, doći će do temeljnih susreta: s Ramónom koji ga poziva u Barcelonu, upoznaje sa svojom sestrom Anom Marijom i uvodi u homoseksualnu ljubav te s krugom mladih pjesnika: Pedrom, Guillermom, Leopoldom...
Između njih će se stvoriti žarko prijateljstvo, nastat će ukrštene i ne uvijek konzumirane ljubavi, a ujedinit će ih iluzija vjernika izvan umjetnosti. Oni će formirati skupinu koja će, na svoj neurotičan, divlji i jednako drzak način na koji su naivni, pokušati proživjeti romantični roman jednog vremena? Posljednje godine 1960 -ih ??, nova uvjerenja i militantnost na različitim frontovima u tome se tada borilo.
Ovo je blistav roman jednog života, mnogih književnih, filmskih, političkih, ljubavnih, seksualnih potraga i otkrića..., velikih zanosa i ponekog razočaranja. Roman učenja, mijenjanja vrijednosti i krajolika, ali i knjiga o intimi koja prethodi činu fikcije.
Ogorčeni gost
Ogorčeni gost počinje najavom smrti oca u prizoru postelje svog sina, a završava, nakon više od tri desetljeća, istog dana u godini i u istoj kući, gdje se lopovskim ulazima vidi crne kutije prošlost dvojice ljubavnika.
Naravno, ne uvijek linearno, u to vrijeme inicirano susretom tridesetpetogodišnjeg književnika i mladog studenta koji piše stihove, knjiga se razvija poput romana sjećanja, istinitog prikaza tretiranog uređajima Beletristika.
Ali i kao narativni esej o iluzijama i zamjeranjima ljubavi, te kao dvostruki autoportret s krajolikom, onim promjenjive Španjolske 1980-ih i s figurama, bogatom galerijom stvarnih ljudi, neki dobro poznati, tretirani kao likovi ili svjedoci tragikomedije sreće, nevjere, osobnih potraga i čežnje za onim što bi moglo biti.
Luis Cremades i Vicente Molina Foix napisali su ovu knjigu bez presedana na jedinstven, ali zaseban način. U međusobnoj slobodi zasebnog prisjećanja, u važnosti koju pridaju onome što su napisali dok su se voljeli i izdavali, autori ponovno otkrivaju zajednički teritorij riječi kako bi se pogledali iz sadašnjosti pokušavajući se oporaviti gole autentičnosti, bez nostalgija, ono što su ta ogledala sadržavala u svoje vrijeme i ostavila kao talog.
Učinili su to, kako sami ironično ističu, slijedeći obrazac "serijala" u izvornom smislu pojma: svako poglavlje, oboje naizmjenično potpisano, napisano je bez prethodnog dogovora, a drugo je postignuto održavajući intrigu , kao u romanima devetnaestog stoljeća.
S tom razlikom što su u tom feljtonu u 64 poglavlja dvojica protagonista-čitatelja znali kraj, ali ne i iznenađenja i otkrića koja im je mogla donijeti njihova vlastita povijest. U ovoj knjizi, koja nijednog čitatelja neće ostaviti ravnodušnim, svjedoci smo demonstracije dokazanog majstorstva Moline Foix i pripovjednog otkrića pjesnika, dugo šuteći.
