Trenutna čileanska književnost sažima između Isabel Allende y Marcela serrano (svaki sa svojim narativnim interesima i stilom) prednosti najprodavanijih s talogom velikih romana. I je li to to sve poduzeto iz ženske prizme može se otvoriti do fascinantnih ravnoteža koji zadovoljavaju najzahtjevnije čitatelje.
U konkretnom slučaju Marcele i oko 30 godina profesije, njezina bibliografija sastavlja bogat mozaik introspekcije gdje svaki lik doprinosi svojim svjetlima i sjenama, rasponima boja iz kojih gleda svijet, naravno, s očitim feminizmom dok sviraju.
Umjetnost je sastavljati žive zaplete s tim paralelnim stupnjem detalja u protagonistima. Ali Marcela Serrano to postiže jer sve naturalizira i integrira, a to znači ne bacati se u potrazi za psihološkim ili sociološkim otkrićima, jer bi to uvijek trebala biti više zadaća čitatelja koji se voli više zadržavati na svakoj sceni.
Dakle, čitanje Marcele Serrano avantura je blizine. Gotovo putovanje prema duši. Putovanje u kojem se krećemo uz likove i koje nas dovodi do osvrta rijetko toliko humanističkog, od proze jednako briljantne koliko i snažne.
Tri najbolja romana Marcele Serrano
Deset žena
Najgrublja iskustva proizvode neku vrstu vrlo duboke mučnine koju ne bismo trebali izbjegavati. Povraćanje je u tim slučajevima oslobođenje izgovaranja, komuniciranja tako da u toj kaskadi koja izvire iznutra, zla koja mogu povrijediti dušu izlaze van.
Devet vrlo različitih žena koje se nikada prije nisu srele dijele svoje priče. Natasha, njihova terapeutkinja, odlučila ih je okupiti u uvjerenju da rane počinju zarastati kad se prekinu lanci tišine.
Bez obzira na podrijetlo ili društveno podrijetlo, dob ili profesiju: svi na svojim ramenima nose težinu straha, usamljenosti, želje, nesigurnosti.
Ponekad pred prošlošću koju ne mogu ostaviti za sobom; drugi, prije sadašnjosti koja ne liči na ono što bi htjeli, ili budućnosti koja ih plaši. Majke, kćeri, supruge, udovice, ljubavnice: vođene Natašom, protagonisti prihvaćaju izazov razumijevanja i ponovnog pronalaska svojih života. Roman koji vas iznenađuje, pokreće i ostavlja u neizvjesnosti: otkrivajući i hrabri pogled na ljudske odnose u današnjem svijetu.
Novena
Vitalnu budućnost autorice obilježavaju i prognanici i njezine rane, poput rijetkih Čileanaca u Pinochetovo vrijeme. Otuda ovaj roman u kojem se vjernosti pojavljuju kao jedini spas protiv ljudskog duha sposobnog pokoriti se kroz strah.
Kao posljedica apsurdne nesreće, Miguel Flores je uhićen u prosvjedu protiv Pinochetove diktature. Nakon nekoliko dana u tamnici policijske postaje, poslan je u poljoprivredno područje u blizini glavnog grada, ali izoliran od svih političkih aktivnosti.
Bez sredstava i prisiljeni svakodnevno se potpisivati na kontrolnoj točki Carabineros, dani mu prolaze u osami i uz minimum za opstanak. Njihova prisutnost izaziva strah ili mržnju među mještanima, osim Amelije, žene srednjih godina, udovice i vlasnice farme La Novena.
Pozdravlja izopćenicu, otvara vrata svog doma, a s njima i vrata kulturnog i društvenog svijeta koji predstavlja sve ono što Miguel najviše mrzi. Odnos između njih malo po malo tjera ga da preispituje svoje predrasude, dok se njegovi osjećaji premještaju iz duboke želje da je mrzi u stalnu privlačnost i vezu. No slučajnost i Miguelova politička aktivnost uzrokovat će obojici iznimno bolan i nepopravljiv zaokret.
Dirljiva priča kojom nas Marcela Serrano uvlači u naklonosti nekoliko generacija žena koje se suočavaju s patnjom izdaje i izdajom zauzvrat.
Plašt
Književnost može biti lijek kroz placebo riječi. Ne samo za čitatelje nego i za pisce. Sjećam se slučaja Sergio del Molino sa njegovim "Ljubičasti sat»Vezano za gubitak djeteta. Na stazama melankolije, ali i očaja, ponekad se pojavi ljepota kojoj se prilazi iz proze, zalazeći u odsutnosti. Zato što su naša nestala bića još ljepša kad nas napuste.
Između dnevnika i eseja, El Manto je sjajan odraz smrti i gubitka. Marcela Serrano obraća se žalosti zbog sestrine smrti napisavši šokantnu i akutnu priču.
Sve što joj se događa tijekom godine koja je uslijedila nakon ovog iskustva, autorica bilježi u ovim novinama gdje istodobno isprepliće čitanja o smrti koja su je pratila u mukotrpnom procesu. Upisana u isti pjesnički i obiteljski univerzum koji je definirao sve njezine radove, Marcela Serrano u El Mantu piše dirljivo razmišljanje o smrti i osjećajima.
