Ovdje. 3 najbolje knjige Sorena Kierkegaarda

Kierkegaarda ili kad se filozofija i književnost spoje. Jer ako se svi brzo udružimo Sartre kao temeljni lik ove povijesne struje, nesumnjivo zahvaljujući njegovom romanesknom aspektu, ne smijemo zaboraviti da je pitanje egzistencijalizma izrazito filozofsko. I tamo Kierkegaard oslanja se na onu bitnu literaturu koja pokušava pronaći najtranscendentalnije odgovore. Uvijek iz romanesknog pristupa, nekakvog "postojim, dakle mislim."

I naravno, na isti način na koji sam se maloprije osjećao ugodno sa svojim omiljenim filozofom, to Nietzsche S njegovim djelom u ritmu najmračnijeg Wagnera, sada je na meni red da pregledam neke od knjiga koje je danski mislilac najviše preporučio.

Očito je riječ o zgusnutom autoru, jednom od onih koje treba čitati bez ikakvih smetnji kako ne biste završili u najdubljem očaju zbog teksta koji kao da je odjednom promijenio jezik.

Ali kad se jednom pustiš. Kad se uspijete povezati s pojmovima, s tumačenjima, s nagađanjima i s onom vrstom nemoguće znanosti koja je filozofija u potrazi za uvjerenjem, završit ćete zarobljeni poput Uliksa pod arpeđionima te prikrivene sirene Kierkegaarda.

3 najbolje preporučene knjige Sorena Kierkegaarda

Dnevnik zavodnika

Pokušavajući dati prioritet djelu filozofa koliko Kierkegaard ima svoju suštinu. No, ovaj se roman može smatrati pretečom tolikih pisaca odlučnih u svojim likovima ponuditi one zrnce čovječanstva koje su duboko do visceralnog, čak i psihosomatskog.

I samo zbog toga, pored svojstvene vrijednosti, ističem je na prvom mjestu. Iza ovog naslova s ​​pojavom roza ruža krije se snažna priča o subjektivnoj činjenici ljubavi, strasti i njenoj sposobnosti da transformira stvarnost.

I naravno, ništa bolje za mislioca dubine Kierkegaarda nego poletjeti s osobnim nedostatkom ljubavi iz koje bi mogao sastaviti priču. Jer sve počinje od jedne od onih pravih ljubavi i njihovih rana.

Juan i Cordelia ljubitelji su ove priče. Juanova strast prerušena u ljubav skriva svu filozofsku namjeru radnje, dok Cordelia potiskuje tu gotovo romantičnu patnju, izraz koji su već napustili novi pisci tog doba.

Juan i njegov prolazak svijetom bez većih pitanja od njegovih najstrastvenijih potreba. Juan i nagoni koji ga pokreću kroz dane. Možda sreća, ali svakako neznanje. Težina prolaska kroz scenu kao ništa ili pokušaja razumijevanja istine izvan životne faze.

Strah i trepet

Vlastito iskustvo kao argument koji se ponavlja iz kojeg se ocrtava ta filozofija postojanja. Ne može drugačije. Egzistencijalizam stavlja ovo biće ispred svake namjere idealne projekcije, po svom mišljenju osuđen na neuspjeh neznanja i hipotezu koja se ne može provjeriti.

Protiv Hegel i njegove metode, ukorijenjenost u otkrivanju nemogućeg pojma vanzemaljca.

Stoga, pod najobičnijim uvjetima i već unaprijed iscrpljen u Diario de un seductor, Kierkegaard piše iz gorke percepcije usamljenosti i volje za preživljavanjem iz obilnog pokušaja otkrivanja.

S ponosom, ili možda znajući univerzalnu vrijednost ovog djela, tko zna? Čini se da je i sam autor bio vrlo zadovoljan ovim esejem koji polazi od neprolazne slike Abrahama koji će ubiti svog sina.

Religija to može objasniti, sublimirati kako hoće, ali Kierkegaard se fokusira na homicidalni dio, na čovjekovu sposobnost da uništi ono što najviše voli. Vjera, ludilo, strasti, ljubav, samoća.

Koncepti koji vas od tog trenutka katoličkog imaginarija poznatog cijelom svijetu čudesno uvlače u onaj unutarnji svemir iz kojega se vanjski svemir može pomrčati do točke nevolje.

Koncept tjeskobe

Pa da, u pravu ste. Nema sumnje da od tolikog upita što radimo ovdje? Usred najizraženije samoće i s prizorom izgubljenim u beskonačnosti crne nebeske kupole, na kraju se pomno spozna muka.

Činjenica je da se i Kierkegaard usudio pisati o njoj. I za njega se pokazalo da je tjeskoba neka vrsta tražene sudbine, napetost između ravnoteže razuma, koja proizlazi iz morala, potrebe vjerovanja u Boga i nagona koji guraju prema uputama demona.

Ako je ljudsko biće izrazito racionalno, kontradikcija s njegovim instinktom označava teško bojno polje na kojem se ta tjeskoba na kraju budi iz nužde.

Ono što je najfascinantnije u ovom šokantnom prikazu egzistencijalizma kao najuznemirujuće podvojenosti je, zanimljivo, književni dio, ljepota izložbe, besmrtnost pojmova i slika paradoksalno oko tjeskobe življenja.