U mnogim prilikama spisateljski poziv završava podlijeganjem drugim vrstama nepredviđenih okolnosti. Odustajanje ili barem odustajanje od pisanja vrlo je čest među mnogim piscima koji su u bilo kojem trenutku mogli dosegnuti tu razinu reperkusije za jedno svoje djelo da bi ih zadržali u profesiji.
Strpljenje, samopouzdanje, odlučnost ili znanje kako pronaći trenutak. Poanta je u tome da nadobudni pisac, ili barem u utočištu intimnosti, uvijek može pronaći dobro vrijeme za početak mijenjanja opsega svog djela.
Zanimljiv je i paradigmatičan slučaj Fernando Benzo, pisac od svojih dvadesetih godina i renomirani autor budući da je 2019. pogodio desnu tipku s "Pepelom nevinosti".
Dobra stvar u vezi s već prošlim putovanjem je ta da iskra uspjeha može dati nove prilike prethodnim djelima koja čak proširuju bibliografiju ovog autora u samostalno izdavanje sa zanimljivim znanstveno-fantastičnim romanom pod nazivom «Odlomci Plaza Majora”.
Sa svojim ukusom za crni žanr koji nas vodi u organizirani kriminal, od mafije do terorizma, Fernando Benzo uspijeva magnetizirati čitatelje tom napetošću tipičnom za žanr te dosljednost radnji prepunih zapleta između podzemlja i nadoknađena razmišljanjem o tim likovima i dušama koje ih nastanjuju.
Tri najbolja romana Fernanda Benza
Nikada nismo bili heroji
U naslovu ovog romana postoji nešto iznimno ljudsko, otkrivenja do otvorenog groba, svjedočanstva ili iscjeljenja. Nešto poput onog u filmu Seana Penna i Roberta de Nira, "Mi nikada nismo bili anđeli". A to je da nikada nismo ni bili ... ima mnogo toga što je u suprotnosti s ljubaznim idejama o nekome.
Niti Gabo, bivši povjerenik zavjere, nije uspio zaustaviti to zlo protiv kojega se policajac uroti kad prvi put uzme pištolj, niti Harri, terorist koji je pobjegao u Kolumbiju već može nazrijeti koliko je heroj u njegovom ubojstva, unatoč tome što su spremni nastaviti ubijati. Paralelna dilema puta koji oba stižu s vrlo različitih ruta. Jedino se Harri nije povukao iz zlokobne predanosti ubijanja. Kad se Harri vrati u Španjolsku, Gabo žestoko pretpostavlja nekoga tko više nema drugu službenu misiju da mu je Harri posljednji neprijatelj.
Na njegovoj strani bit će Estela, mlada policajka koja se suprotstavlja nepodnošljivoj napetosti Gaba koja očekuje osvetu, možda daleko iznad onoga što Harri može pretpostaviti. Ponekad Gabo i Estela postaju generacijski predstavnici suočeni s ogledalima koja ih istiskuju, koji ih postavljaju na pola puta između prošlosti i sadašnjosti, gdje samo strahovi i mračni prostori mogu nastaniti sve vrijeme koje je isteklo otkad je Gabo postao policajac do dana nova policija zastupljena u Esteli.
Pepeo nevinosti
U početku prevođenje gangsterske literature bilo gdje drugo osim u Chicago ili New York zvuči pretenciozno. Ali na kraju uvijek skrenem pozornost na odvažnost, na onu kreativnu drskost koja nas u ovom slučaju navodi na uvoz izrazito američkog imaginarija kako bismo ga prilagodili španjolskim prilikama, s poslijeratnim crnim tržištem kao usporedbom sa zabranom.
Zapravo, u Španjolskoj je bilo mnogo kriminalnih organizacija svih vrsta, možda ne na razini sofisticiranosti talijanskih emigranata koji su stigli s druge strane oceana, ali s istom grubošću, kada je to bilo prikladno.
Ako ne, možemo se konzultirati s istim Perez Reverte koji je ne tako davno iznjedrio slavnog Falcóa, suvremenika likova u ovoj radnji. I ovako konačno možemo uživati u ovom romanu Fernando Benzo, s druge strane dobro konstruiran i s visokim dozama te mračne napetosti koju budi svaki odlazak u podzemlje.
U svakom podzemlju, u svakom trenutku, djeca koja iz njega počinju izrastati najlakši izlaz pronalaze u zločinu. Očistiti zapise za mrlje i energiju za spaljivanje u dimu baruta. Uz laku zaradu kao temelj svega, da.
Glavni junak radnje je momak koji nas pokreće u avanturu svog života budući da je bio maloljetan dječak već obilježen krvlju svoje prve žrtve. Samo su ga glasovi savjesti spriječili da uroni u onaj kompleks Billy the Kid koji izgleda oslobađa manje kriminalce. Ali radilo se o preživljavanju ...
Sve je počelo u Dixieju, mjestu koje je nastalo iz pepela Madrida kojemu je već istekao rok u kojem kriminalci dijele posao prema zakonu najsposobnijih i smjernicama korupcije moći gdje su se naselili likovi koji su također napredovali s crnim poslovima.
Tamo je mali Emilio upoznao Nico, odnos koji se ponekad čini poput iskrenog prijateljstva iz djetinjstva samo zasjenjenog okolnostima.
I jedan i drugi imali su štošta naučiti o mutnom poslu poslijeratne bijede, sve do kritičnog trenutka u kojem im se sreća prestala smiješiti, a njihova nevinost završila, kako se u romanu ističe, bacanjem pepela na lomaču podzemlja. ...
Poslije kiše
Stigma gubitnika ima mnogo samokažnjavanja. Pitanje je prizma s kojom se stvari promatraju. U ovoj radnji upoznajemo braću Canales. Jedan ide jednim putem, a drugi se vraća (stvar nadilazi metaforički smisao jer se Paco, najstariji, vraća kući nakon godina političko-vojnog otpora i zatvora).
Prilike za pomirenje, bilo između ljubavnika ili braće, više su zbroj volja nego očekivanih okolnosti poput poravnanja planeta ili dešifriranja poruka koje nikada ne stižu.
Naravno, smrt roditelja nikada nije najbolje vrijeme za pristup zagrljaju između braće i sestara s novonastalom srećom, ali problem je više u toj pretpostavljenoj fatalnosti onoga što ne može biti i što je također nemoguće.
Ali najzanimljivije u ovoj priči je kako se u sublimaciji kobnog, uz dodatak novih događaja koji bi mogli dovesti do najgoreg, budi onaj nalet ljudskosti koji se opire samo kad je pred slomom.
Osjećaj bratstva usprkos svemu ponovno procvjeta da nas pomakne iz onog tužnog dojma da u mnogim prilikama, nažalost, tek kad je nešto zauvijek izgubljeno, otkrijemo da je to bilo jedino potrebno da se usput pronađe neka sreća.
