3 najbolje knjige Carlosa Castána

Bilo je vrijeme kada sam stalno konzumirao knjige kratkih priča kako bih se deblokirao dok sam se "pripremao" za natječajni ispit u kojem sam na kraju čitao bezbroj romana i napisao crticu vlastitog prvijenca.

Iz tih se dana sjećam među mnogim drugima Oscar Šipan, Manuel Rivas, Italo Calvino, Patricia esteban i naravno, don Carlos Castan, od kojih se sjećam da su mu knjige masakrirane na temelju bilješki, odabirom briljantnih fraza ili pojmova. Kasnije sam ga kontaktirao poštom u slučaju da me želi pratiti u predstavljanju jednog od mojih romana, ali do sastanka nije moglo doći.

Nedavno sam se sjetio Carlosa Castána jer sam čuo nešto o posebnom izdanju koje će sastaviti neke od njegovih najboljih priča (to jest, trebale bi biti sve) i sjetio sam se da ga nikada nije doveo na moj blog.

3 najbolje knjige koje je preporučio Carlos Castán

Muzej samoće

Ovo je posebno knjiga koju još uvijek imam sa svojim bilješkama kao strastveni mladić koji je sate provodio kao protivnik čitajući sa zadovoljstvom, ali ne i Ustav ili Kazneni zakon. I to će zasigurno biti jedan od glavnih izvora za dohvaćanje priča za novo izdanje.

Jer između stranica ovog zbornika priča doista ste se premjestili razmišljajući o postojanju poput onog muzeja samoće, izloženog samo kad se život ponovno susretne s tišinom, kada se biće podvrgne vječnim nedostižnim pitanjima. Samo u slučaju Castána, filozofija koja odiše tim osjećajem je melankolična šetnja po voskanom podu muzeja, između buke vaših koraka i osjećaja izloženih djela koja uspiju natjerati vašu kožu da puzi zbog mutacije u svakom od likova koji vas promatraju sa svojih vlastitih platna života.

Što bismo mogli pronaći u nemogućem muzeju koji se zove Muzej samoće? Na primjer, priče; ovih dvanaest priča koje nam govore o tišini, ljubavi i snazi ​​snova. Usamljeni likovi koji promatraju život odlaze s prozora i čekaju da im kiša donese odgovor ili nadu; muškarci i žene koji sumnjaju, koji ne znaju trebaju li živjeti stvarnost ili sanjati i izmisliti drugu u kojoj će se prepoznati; ljudi koji lutaju ulicama grada sjećajući se prošlosti koja se vraća poput vlaka u tunelu; oni koje vlastita mašta privlači da prođu kroz poluotvorena vrata i otkriju nevjerojatne misterije koje će objasniti njihovo vlastito postojanje.

Loše svjetlo

Svaki skok od poznatog pisca kratkih priča do romanopisca ima ne znam koji je rizik onih koji se ukrcaju na nepoznate brodove. I za samog autora i za redovnog čitatelja. Jer ne želite da roman promijeni sve. Nova pravila dovela su spisateljicu na mnogo duže putovanje.

Pitanje je znati prilagoditi tu vlastitu domišljatost koja nakratko proširuje genijalne metafore koje se ponovno stvaraju u obliku u isto vrijeme kad osvjetljavaju pozadinu novom formatu koji također zahtijeva radnju. Carlos Castán postigao je dobru ravnotežu u ovom romanu zadržavajući ljubav prema dubokim egzistencijalističkim bitima. Jacobo i pripovjedač stari su prijatelji koji su se tek preselili u Zaragozu, obojica su pobjegli iz propalog braka, nesposobni podnijeti težinu vlastitog života. Kad se naviknu na novu situaciju, dijele pivo, knjige i sve duže večeri u očajničkom pokušaju da izmaknu svijetu.

Jednog dana Jacobo se počinje bojati, prekomjeran i naizgled iracionalan strah da ostane sam kod kuće, koji uspijeva kontrolirati u društvu svog prijatelja, sve dok se jedne noći Jacobo ne pojavi izboden u vlastitoj kući. Glavni junak tada preuzima njegov život, možda kao posljednju priliku da pobjegne od svog, i tako upozna ženu, Nadiju, koja će mu postati opsesija i s kojom će poduzeti mahnitu istragu ubojstva svog prijatelja, što će definitivno uznemiriti vlastito postojanje.

Samo od izgubljenih

Kao da izostaje nastavak rečenice. Samo što je izgubljeno? Odgovori dolaze odmah u obliku ljetne oluje, zapljuskujući nas pričama koje se natapaju izvana i upijaju iznutra, s tim hladnim osjećajem življenja tako tipičnim za ovog autora.

Priče Carlosa Castána daleko su od savršenih, s preciznom tehnikom i vrlo tijesnim mehanizmom, one priče koje imaju tendenciju završiti raščlanjene i beživotne u školama za pisanje. Castánove priče krvare, pune su mrvica. Castán piše o pogrešno postavljenim likovima, bez karata i kompasa. Dečki koji odjednom bježe u potrazi za onim što su mogli biti da su drugi; koji umiru mnogo prije nego što umru. On piše o licu i križu samoće, o praznim popodnevima, cestama, planovima i snovima te o kraju putovanja i čežnji za mirom.

Piše o ljudima koji propuštaju vlakove, kao io onima koji se opiru, unatoč umoru, danima koji se ponavljaju. On piše o žeđi za intenzitetom, o tome kako sloboda ispunjava savjest paucima i kako držati strah podalje. Castán piše s istinom, kao da ostavlja dokaze o odjeku naših koraka diljem svijeta i uspijeva, na bolje i na gore, da njegove stranice na kraju vraćaju onima koji ih čitaju bitnu sliku koju prepoznajemo kao svoju.