Pod fascinacijom za Marcel Proust, pisac Andre Aciman on prati svoju posebnu bibliografiju nabijenu sličnim ostatkom koji na kraju širi ideje poput argumenata i strasti kao potpune zaplete.
Jer otkrijte onu vrstu besmrtnosti koja uspijeva prenijeti Proust u ritmu tako vitalnih djela kao što je "U potrazi za izgubljenim vremenom", završava bockajući poput neizlječivog otrova za kreativnost.
I tako André Aciman također se uroni u plodni univerzum ljubavi do opsesije, od spore fermentacije do dostizanja maksimalnih stupnjeva bitnog humanizma u intimnim sferama koje nas tjeraju da se stopimo sa životom u fascinantnom impresionizmu subjektivnog. Tamo gdje se mjera prilagođava, ravnoteža između emocija i razuma.
Putovanje je uvijek bogato, shvaćeno uglavnom kao nužna empatija koja nam odvaja pogled od pupka i nudi nam nove, puno potpunije vizije.
Nekoliko autora uspijeva napraviti prozu savršenim kanalom za čitanje koje dinamički teče između znatiželjno reflektirajućih radnji. Jer svako kretanje počinje od pogona, od većine unutarnjih želja. A tamo gdje se naši motori probude, oni spaljuju sve naše snove, frustracije, strahove i nade.
Tri najbolja romana koje je preporučio André Aciman
Zovi me svojim imenom
Čini se da želja osobe Oliver želi navesti Elia da nastani njegovu kožu, da se pretvara da je vlasnik njegovih stanica, da osvoji od imena do mirisa mladog posjetitelja njegove kuće. Otkako je Oliver stigao u njegovu kuću, a otac ga je pozvao na kulturnu razmjenu, Eliov se život počeo vrtjeti oko stanovnika njegove kuće koji malo po malo nastanjuju i njegove snove.
Ništa neće biti isto za Elia otkad je Oliver stupio na scenu. I ništa bolje rečeno jer će Elio postati lik u libretu njegovih strasti. U njegovu tumačenju uranjamo u stvarnost motiva ljubavi, u mutirani, histrionski egoizam, u želji sposobnoj nadjačati svaki drugi instinkt. Ograničeni rok, nekoliko tjedana pred kojima se Elio mogao približiti Oliveru, poslužit će taj dojam nadmoćne prirode najintenzivnijih strasti.
Eliova kuća nije Oliverovo mjesto. I sve će nestati i ti dani neće moći obilježiti budućnost ili naravno vječnost. No, upravo iz tog razloga Aciman koristi brojene sate kako bi nam poslužene emocije ostale uvijek valjane i odmjerene, uz duhovnu sugestiju, najbolje od prvih gutljaja strasti koje se nikad ne zaboravljaju i koje na kraju postaju fizičke od boli ..
Varijacije enigme
Ništa teže, u usporedbi s laganim i uznemirujućim osjećajem našeg postojanja, od spajanja ljudi koji su voljeni. Koja je ista naša knjiga ljubavi.
A Pavao ima svoju, onu koja piše na koži, ostavljajući rane ili čekinjajući kožu. Najveća vrlina mudre narativne kompozicije Pavlove priče je senzualnost koja je ponovno destilirana do najvećeg stupnja. Ljubav je subjektivna vrijednost par excellence i Pavao nas beskompromisno uči svom načinu razumijevanja onoga što je volio i što još uvijek voli. Suptilna zlatna nit ujedinjuje prošle i sadašnje ljubavi, njezin sjaj prelazi s jednog kontinenta na drugi, iz Europe u Ameriku.
To su varijacije enigme, skladbe koje nitima tkaju čvorove ljubavi u strast, predanost, želju ili gubitak. U svakom trenutku ljubav otkriva što je bio Pavao i što je on uistinu kad teret okolnosti inzistira ponekad pokopati bit. Ne zaboravljajući da ono što jest ostaje više u dojmu drugih nego u vlastitoj savjesti. Još više u slučaju lika u romanu, svatko od nas komponira različitu simfoniju iz temelja riječi, ljubav, koja se kaskadno pretvara u bezbroj mogućnosti.
Osam bijelih noći
Aciman Henryju daje četiri noći više od Dostojevski svom protagonistu "Bijelih noći". No, u biti su duše ova dva lika savršeno usklađene.
Iluzija ljubavi materijalizirala se slučajno, između straha da bi mogla, ali i ne mora biti stvarna. Od Sankt Peterburga do Manhattana. Od stvarnosti vedrih ljetnih noći s jedva ima noći do drugih noći u bijelom, onih koje će Henry živjeti između Božića i Nove godine New Yorka opsjednutog hladnoćom koja je u suprotnosti s Henryjevom grozničavom vrućinom. Zato što je ona, Clara, došla okupirati sve u svom sivom postojanju. Ležerno izlaganje koje se čini kao ona promjena zapisa sudbine koja kao da napokon nudi priliku. No, možda se Henry ne osjeća sposobnim iskoristiti svoje bogatstvo, ili u najgorem slučaju misli da bi napredovanje s Clarom moglo na kraju transformirati ljepotu u njegov podni svakodnevni život.
Sivi momak poput njega može obojiti najljepšu paletu boja. No, ljubav koja se rađa označava njegovu inertnost između nekontroliranih opsesija i Henry se dopušta da ga ponese ta sila koja ga vodi natrag do Clare. Osam noći za novu zoru i možda novu ljubav. Strahovi od budućnosti koji, paradoksalno, raspiruju više strasti, romantični pojam koji se i dalje uklapa u njegov stari okus melankolije. Ljubavna priča ispričana kako to znaju samo veliki pisci, označavajući put prema postojanju, prema transcendentnom, bez neozbiljnosti i opterećujući svaku scenu smislom, dijalogom i snažnim promišljanjima.
Ostale preporučene knjige Andréa Acimana
Homo nerealis
Svaki autor uvijek ima vremena baviti se metaliteraturom prema metafizičkom iz duše. Nešto poput vježbe introspekcije koja locira autora u svijetu, ali i kompletnog čovjeka. Računajući na to s mogućnošću oponašanja svakoga tko čita djelo kao pisca. Pisanje je postavljanje pitanja. Ponekad dođe vrijeme da se odgovori na one najdeblje. Jedino oružje su sjećanja i iskustva prema nekoj vrsti mudrosti.
Koliko nas se s vremenom izbriše? Koliko dugo ostaje na voljenim mjestima? Možete li se vratiti na mjesto koje nikada nije postojalo izvan vašeg uma? U Homo irrealis, André Aciman nas poziva da ga pratimo na područje njegovih sjećanja na putovanju kroz voljena mjesta kao što su Aleksandrija, Rim, Pariz, Sankt Peterburg ili New York, nastanjena sablasnim prisutnostima cijenjenih umjetnika i pisaca.
Ruku pod ruku s Proustom, Freudom, Cavafisom, Pessoom, Rohmerom, Sebaldom i mnogima drugima, autor istražuje nestvarno vrijeme: ono čovjeka koji je mogao biti i nije bio, sve što se moglo dogoditi i nije se dogodilo, a ipak je moglo dogoditi i nalazi se u limbu između fantazije i stvarnosti. Nekoliko memoara u formi eseja u kojima autor Daleko od Egipta i Zovi me svojim imenom suočava prošlost i sadašnjost, čežnju i žudnju, u pokušaju da shvati nostalgičnu žilicu koja lebdi nad njegovom osobom i o gotovo svim njegovim raditi.
