U seriji Harry Quebert, zatvorenoj ovim slučajem Aljaske Sandersa, postoji đavolska ravnoteža, dilema (ja to razumijem posebno za samog autora). Jer u tri knjige zapleti slučajeva koje treba istražiti koegzistiraju uporedo s onom vizijom pisca, Markusa Goldmana, koji glumi da bude sam Joel Dicker u svakom od njegovih romana.
I dešava se da za niz napetih romana: „Afera Hari Kvebert“, „Knjiga o Baltimoru“ i „Afera Aljaske Sandersa“, najsjajniji na kraju bude onaj koji se najviše pridržava same intrige oko Marcusov život, to je "Knjiga o Baltimoru". Mislim da Joel Dicker to zna. Dicker zna da su detalji iz života nadobudnog pisca i njegova evolucija do već svjetski poznatog autora u većoj mjeri zaokupljaju čitaoca. Budući da odjeci odjekuju, talasi se šire u vodama između stvarnosti i fikcije, između Markusa koji nam je predstavljen i pravog autora koji kao da ostavlja veliki dio svoje duše i svog učenja kao izvanredan pripovjedač kakav jeste.
I naravno, ta ličnija linija morala je da nastavi da napreduje u ovom novom delu o smrtnim slučajevima Aljaske Sandersa... Tako smo se vratili na veću bliskost sa originalnim delom, sa tom jadnom devojkom ubijenom u slučaju Harija Kveberta. A onda je i Harry Quebert morao biti vraćen na stvar. Već na početku radnje možete naslutiti da će se dobri stari Hari pojaviti svakog trenutka...
Stvar je u tome što je ljubiteljima Džoela Dikera (uključujući i mene) teško da uživaju u toj igri između stvarnosti i fikcije autora i njegovog alter ega u istoj ili većoj meri nego kada se odigrava drama u Baltimoru. Jer, kako sam autor napominje, reparacija je uvijek na čekanju i to je ono što pokreće najintrospektivniji dio pisca koji je postao istraživač. Ali visoki nivoi emocija (shvaćeni u narativnoj napetosti i čisto ličnim emocijama kada se saosećaju sa Marcusom ili Joelom) ne dostižu u ovom slučaju Aljaske Sandersa ono što je postignuto isporukom Baltimore Goldmana. Insistiram da je i pored toga sve što Dicker piše o Marcusu u svom ogledalu čista magija, ali znajući gore navedeno, čini se da se žudi za malo više intenziteta.
Što se tiče zapleta koji navodno opravdava roman, istragu o smrti Aljaske Sandersa, ono što se očekuje od virtuoznih, sofisticiranih obrta koji nas hvataju i varaju. Savršeno ocrtani likovi sposobni u svom prirodnom stvaranju opravdati svaku reakciju na različite promjene smjera koje događaji imaju.
Tipična optužba "ništa nije ono što se čini" naplaćuje se u slučaju Dickera i njegove elementarne supstance Aljaske Sandersa. Autor nam približava psihu svakog lika kako bi pričao o svakodnevnom preživljavanju koje završava katastrofom. Jer mimo gore navedenih pojava, svaki pobjegne iz svog pakla ili se njima zanese. Underground strasti i opake verzije najboljeg komšije. Sve se urotilo u savršenoj oluji koja ocrtava savršeno ubistvo kao igru maski u kojoj svako preobražava svoje jade.
Na kraju, kao i kod Baltimorea, može se shvatiti da slučaj Aljaske Sanders savršeno opstaje kao samostalan roman. A to je još jedna od naglašenih Dickerovih sposobnosti. Jer staviti se u Marcusovu kožu bez poznavanja njegovog života je kao biti u mogućnosti da pišeš Boga, da prilaziš različitim ljudima sa prirodnošću nekoga ko je nekoga tek upoznao i otkriva aspekte svoje prošlosti, bez većih ometajućih aspekata. uronite u zaplet.
Kao i mnogo drugih puta, ako moram da stavim ali da siđem Dickera sa narativnog neba žanra saspensa, ukazao bih na aspekte koji škripe, kao što je neispravan štampač sa kojim je čuveno "Znam šta si uradio" i to slučajno služi da ukaže na navodnog ubicu. Ili činjenica da se Samantha (ne brinite, već ćete je poznavati) pamti posljednju frazu sa Aljaske koja sigurno nije ni fú ni fá u smislu relevantnosti za pamćenje. Sitnice koje su možda i ostale ili bi im se moglo pristupiti na drugi način...
Ali hajde, uprkos toj tački blagog nezadovoljstva zbog toga što niste dostigli nivo Baltimora, slučaj Aljaske Sanders vas je zarobio a da niste u mogućnosti da ga pustite.
Roman Joela Dickera "Afera Aljaska Sanders" sada možete kupiti ovdje:
