Perverzno je poznavati se u određenim okolnostima. Vjerovatno je da od katastrofalnog trenutka u kojem sretnete nekoga u nepovoljnoj situaciji, svaki put kada vidite njegovo/njeno lice, ponovo proživljavate iskušenje koje vas je spojilo s njim/njom.
Ali u isto vrijeme postoji nešto od suštinske ljudskosti u tragediji, od jedinstva pred zajedničkim neprijateljem kojeg nije lako pobijediti. ICU postaje prostor suživota za četiri majke suočene sa ovim neočekivanim neprijateljem, sa ovim zlom raznih reprezentacija koje je ušlo u najdraži dio njihovih života, njihovu djecu.
U tim neočekivano zajedničkim trenucima, između opipljivih emocija koje stežu disanje iz dubine duše, između kontradiktornih senzacija nastalih iz straha i očaja, pojavljuju se trenuci između duboko tragičnog i terapeutskog, za protagoniste i za čitaoca.
Rutina postaje sretna uspomena, normalno postaje izuzetna fikcija onoga što je moglo biti. Ljubav poprima snagu odsutnosti svojom silnom fizičkom potrebom. Sve se preliva. Četiri žene zajedno prolaze kroz usamljenost, četiri majke čiju usamljenost čini saučesnicima u nesreći. Zajedno će plakati, proklinjaće sudbinu, suočiće se sa svojim neiskazanim emocijama...
Ali kada se potpuno izgubi kontrola nad događajima, može doći i do trenutka pomirenja sa životom. Karmen, jedna od majki, ima priliku da preokrene događaje. Njena ćerka je pregažena i luta između dve obale, međutim Vaša intervencija kao majke može biti neophodna da ne ode...
Zapanjio me je poseban citat ove knjige, doveden iz konteksta koliko je bio udaljenog za te trenutke apsolutne nestvarnosti. Fikcija je prostor u kojem prilagođavamo stvarnost koju moramo živjeti. Autor donosi ovaj citat iz knjige Drakula: «Dobrodošao u moje prebivalište. Uđite slobodno, svojom voljom, i ostavite dio sreće koju ona donosi. U intenzivnoj terapiji bilo koje bolnice uvijek napuštate onaj dio sebe koji je bio sretan, trenutno ili potpuno.
Možete kupiti knjigu Dio sreće koju donosiš, najnoviji roman Joan Cañete Bayle, ovdje: