"Nitko nije sretan ako je pisac" je bio fraza od Margaret Mazzantini što sam smatrao radoznalim. Prije svega zato što je to savršen koncept na kojem se može unaprijediti suština spisateljskog zanata, ali i temelji sreće. Na kraju krajeva, niko nije srećan sve vreme. Poenta je iskoristiti nesreću. I onda da, pisanje poprima svo svoje značenje. Zar ne misliš tako, Margaret?
La kreativna nesreća Mazzantinija Završava nas napadajući iz briljantne intimnosti otvorene za sve vrste kontradikcija, izlažući nas uobičajenoj hladnoći života onih koji zadiru u temeljni egzistencijalizam iz naše stvarnosti, kao da se kreću između voda koje se kreću na istinskom nivou bića .
Uz malo inspiracije za eri de luca, pod sličnom vijugavom linijom koju vodi od unutrašnjeg svijeta likova do kraja ocrtavajući kosmos, Mazzantini propovijeda književnost prema otkriću. Ne mislim ni na koji način na samopomoć, već na introspekciju iz empatije, na narativnu mimiku neophodnu ako želimo da nam roman na kraju ostavi talog. Rezultat je transformacija likova, oslobođenje ili barem njihova borba ...
Top 3 preporučena romana Margaret Mazzantini
Ne mrdaj
Mazzantinijev drugi roman već je dobio sjajan odjek od potvrđene spisateljice po dolasku iz interpretacije.
Šokantan pogled na lošu savest dobrostojećeg čoveka. U jednoj italijanskoj bolnici, Timoteo, prestižni hirurg, čuva svoju ćerku Angelu, petnaestogodišnju devojčicu koja je u komi nakon nesreće na motoru. Svladan bolom i grižnjom savjesti, Timoteo traži utočište u riječima i započinje srceparajući monolog u kojem se suočava s duhovima mračne prošlosti koja ga i dalje sramoti.
Ne mrdaj, blistavi debi Margaret Mazzantini, bio je više od dvije godine na listama najprodavanijih u Italiji i osvojio je hiljade transalpskih čitatelja svojom lucidnom vizijom bijede dvostrukih standarda. Nagrada Strega 2002.
Najlepša reč
U Rimu je noć, svi spavaju, ali telefon odjednom zazvoni. Glas izdaleka poziva Gemmu na putovanje u Sarajevo, grad u kojem su rođene i umrle najdublje emocije u njenom životu.
Tamo, između izbijanja okrutnog i beskorisnog rata, prije šesnaest godina rođen je Pietro, dječak koji sada zove majku i lijep je, zdrav i sebičan kao i svaki drugi adolescent. Pietro ne zna dobro svoje porijeklo i ne zna da je u uskim ulicama tog opkoljenog grada Gemma živjela ljubavnu priču onih koji vam se drže za kosti i zauvijek vas mijenjaju.
Sada, natrag u te krajeve, majka i sin će se morati suočiti s prošlošću koja skriva tajne, tijelima koja još uvijek nose tragove drevne boli, ali će na putovanju naučiti i nove riječi, one koje nam pomažu da shvatimo naše greške i nastavljamo se kladiti u novi početak za sve.
Splendor
Sebe možemo vidjeti kao briljantne kada dostignemo ili se barem graničimo ili se orijentiramo prema toj punoći koja je sposobna odbaciti utiske, etikete i budžete drugih i vlastitih. To je sjaj kojim se bavi ovaj roman. Hoće li doći dan kada ćemo imati hrabrosti da budemo svoji? Ovo je pitanje koje sebi postavljaju dvojica nezaboravnih protagonista ovog romana.
Dvoje djece, dva muškarca, dvije nevjerovatne destinacije. Jedan je neustrašiv i nemiran; drugi, patio i izmučen. Razbijeni identitet koji treba ponovo sastaviti. Apsolutna veza koja se nameće, oštrica noža na rubu provalije čitave egzistencije. Guido i Constantino se udaljavaju, kilometri udaljenosti ih razdvajaju, uspostavljaju nove veze, ali potreba onog drugog odolijeva u toj primitivnoj napuštenosti koja ih vodi tamo gdje su otkrili ljubav. Krhko i muževno mjesto, tragično kao poricanje, ambiciozno kao želja.
