Za široku zajednicu čitalaca Mo yan (i nove koje se ugrađuju) ime autora jednostavno zvuči kao kinesko. Pa ipak, značenje pseudonima je "ne govori", izjava namjere od neko kome je savjetovano da ne govori u vrijeme Mao Cedunga.
A Guan Moye, koje se zvalo dječak koji je slijedio roditeljske savjete o pogodnosti tišine, na kraju je okrenuo svoju priču kako bi završio, umjesto da priča, o onome što želi.
U stvari, kada se Guan Moye prijavio u kinesku vojsku, činilo se da je savršeno internalizirao doktrinu šutnje i pokornosti. Sve dok u tom istom periodu, u službi svoje države, nije počeo da piše...
On sam prepoznaje utjecaje iz Gabriel Garcia Marquez, u Tolstoj ili od Faulkner, ali Mo Yanov konačni književni pomak proširio se u tvorevinu s neospornim otiskom koja, iako izgleda savršeno umetnuta u kineske forme i tradicije, dobija veliku poentu ili univerzalnu namjeru zahvaljujući ponekad kritičkom gledanju, uvijek duboko empatičnom s dušom njegovi likovi i apsolutno majstorski u savladavanju tempa zapleta koji se ponekad može hronološki podijeliti kako bi se stvorilo ono uobičajeno književno očekivanje o događajima o kojima se pripovijeda.
3 najbolje preporučene knjige Mo Yan -a
Velike grudi, široki bokovi
Predstavljanje pod ovim naslovom romana koji bi trebao zaroniti u istoriju zemlje poput Kine već predviđa prekretnicu za državu koja je zasigurno ponekad prepoznata po svojoj cenzuri i ideološkoj skučenosti.
I naravno, radi se i o feminiziranju priče, otuda naslov i otuda istaknutost Shangguan Lu i njegove neprestane potrage za muškim djetetom koje je mogao sakupiti
prava ljudskog bića potpuno slobodna i apsolutno prikladna za bilo koji društveni ili politički čin.U Shangguanu nalazimo Kineskinju koja se bori, možda ne za potpunu feminističku svijest, već za osnovnu stvar, nadu u opstanak.
I na kraju vidimo snagu ljudskog bića pod jarmom mačizma, briljantan portret koji podstiče i izaziva, koji oslobađa i prepoznaje vrijednost. Još više dolazi od pisca, u muškom rodu ...
Zbog iznenađujućeg tretmana žene, i same priče, koja ih dovodi i u smislu radnje, prepoznajem ovo kao njen najbolji roman.
Crveni sirak
Uzgoj sirka ne mora se shvatiti kao otuđujuća aktivnost. Pa ipak, okolnosti koje okružuju četvrtu zemlju koja proizvodi ovu posebnu žitaricu na kraju su otuđujuće.
I u tom slučaju sirak je briljantna metafora otuđenja i ropstva koju je Mo Yan unio u ovaj roman. Ponekad sa prizvukom basne koja spašava scenu iz kineske provincije Šangdong tokom japanske invazije, a ponekad i otvoreno prokazivanje mesa otvorenih od zore do sumraka u zamenu za slogane koji ne hrane.
Život kao odricanje, samoodricanje u korist sadašnjeg vođe. Crvena polja ljuljala su se svjetlosnim strujama zraka poput evokacija sjećanja na grad.
Usred bukolične i srceparajuće scene, likovi poput komandanta Yua i njegove voljene Jiu'er ignorirani od strane njenog oca u korist porodičnog prosperiteta, prodani i ogorčeni u duši, sve dok crveni sirak ne poprimi nijansu krvi...
Život i smrt me iscrpljuju
Ximen Nao, patrijarh bogate kineske porodice sa velikim imanjima, uzima autorov glas da nam na jedinstven način ispriča šta je s njegovom porodicom...
Pošto je Ximen Nao mrtav, on jednostavno ne želi da propusti priliku ove knjige da nam pokaže svoju slavu i nesreću. Šetajući očima domaćih životinja, kako ne bi bio otkriven, Ximen koristi razne manje reinkarnacije da prošetati kroz njegovu amblematičnu bogatu porodicu 20. veka. I na kraju uživamo u tradicionalnom portretu Kine s kraja milenijuma dok uživamo u alegorijskom načinu gledanja svega kroz životinje koje pripovijedaju. Odvažan, zabavan i potpuno preporučljiv roman.
