Koliko sam shvatio, realizam kao trenutni narativni trend ima značajne poteškoće. Udubljivanje u opipljivo i svakodnevno u odabiru briljantnih narativnih aspekata samo je na vrhuncu onih stvaralaca koji promatraju svijet s perspektivom između kritičkog i osakaćujućeg, a ipak završava kao vrsta multifokalnog žanra prema autoru (prljavi realizma Bukowski, socrealizam Delibes, maniri realizma Perez Galdos, egzistencijalistički realizam Milan kundera...) izuzetno potrebno da književnost bude i oruđe za proučavanje i analizu bliže detaljima nego što su to ikada postigle najveće ljudske ili društvene teorije.
John updike bio je jedan od onih realističkih pisaca koji su krenuli u jedinstvenu misiju realizma kao opskrbu, ispunivši je humorom, otuđenjem, nostalgijom, društvenom kritikom ili bilo kojom drugom nijansom koja bi mu mogla poslužiti za skidanje ljudskog bića u smislu njegovih motiva, odluka i interakcije.
U svojoj očitovanoj misiji da pripovijeda iz svakodnevnog života, da na kraju sastavi briljantne zaplete u kojima likovi poput Harryja Angstroma, poznatog i kao zec, koji se ciklično oporavljao tokom svoje bibliografije, preuzimaju kontrolu nad tim realizmom, čiji fokus možemo vidjeti u njegovom slučaju najgrublju stvarnost u Sjedinjenim Državama.
Ali izvan jedinstvene sage, Updike je bio plodan autor s više od dvadeset romana iza sebe. Tako ćemo s dužnim osvrtom na početak njegovog velikog rada o Harryju Rabbit Angstromu govoriti i o drugim njegovim romanima ...
3 najbolje preporučene knjige Johna Updikea
Trči zečeve
S početkom sage o zečevima, autor je započeo zadivljujuću priču o Harryju Angstromu koja će ga pratiti desetljećima, objavljujući nove članke svake decenije, kao da se lik hrani autorovim vitalnim promjenama.
Nesumnjivo narativno opredjeljenje za dešifriranje stvarnosti subjektivno prilagođavane godinama i koja predstavlja Harryja Angstroma u kontroli njegovih odluka i njegovih okolnosti koje pak služe uzroku kritičkog pogleda na uronjeno ljudsko biće u konvencijama i standardima.
Saga bi autoru donijela dvije pulitzerove nagrade za drugu i treću seriju. No, s obzirom na općenito razmatranje djela, čini se relevantnijim istaknuti početak sage, polazište, kritični trenutak u kojem nam se govori kako Harry odlučuje napustiti sve, uključujući suprugu i djecu, kako bi im dao samog sebe u potrazi za tom neodlučivom prekretnicom, za neke psihopatskom, za druge neodgovornom, slobode bliske razvratu.
Kada je zec direktno na meti sačmarice stvarnosti, on završava trčanjem kojim uspijeva pobjeći od svega. Ovako otkrivamo svijet pod Harryjevim novim imaginarijem.
I ovako hodamo s likom ponekad grotesknim, ponekad lucidnim. Lik koji, između kiselog humora, bezobzirnosti i potrage za "nečim", uspijeva pretvoriti detalje rutine u iznenađujuća nova tumačenja.
Kentaur
Veći dio naše trenutne mudrosti i praktički svi ljudski i društveni avatari našeg zapadnog društva pronalaze odraz u antici s posebnim osvrtom na one alegorije koje grčka i rimska mitologija pretpostavljaju, sa svojim bogovima, polubogovima, svojim herojima i svim tim nizom nagona i strasti koje pokreću zaplete ovih neprolaznih djela.
Stoga je John Updike želio smjestiti jednu od ovih starih grčkih legendi na trenutnu scenu. Otac može biti onaj Hiron obdaren iskustvom, naukom i znanjem. I bez sumnje, savremeni Hiron ne bi želio ništa drugo nego da mu se sin pretvori u Prometeja kao biće na koje će prenijeti svu svoju mudrost kako bi od njega postao još bolji čovjek, heroj naših dana.
Smrt koja je proganjala Hirona čim je primio Heraklovu strijelu nešto je poput boli udaljenosti između oca i njegovog mladog sina koji više ne vidi nikakvu doktrinu u svom ocu.
Ta vrsta mitološkog rasterećenja između ležećeg Hirona i Prometeja koji će od Hirona dobiti besmrtnost na dar dobiva poseban priokus s tim nijansama silaska u stvarnost, u naše vrijeme ...
Vještice iz Eastwicka
Ovaj roman Johna Updicka je čudnost, neobičnost, odvraćanje od zvuka i demonstracija da se kao autor mogao uhvatiti u koštac s novim žanrovima izvan svog tradicionalnog realizma. Mnogi od nas još se sjećaju filma iz osamdesetih koji se jednostavno bavio estetikom daleko iznad drugih narativnih temelja.
Ali hajde, ni film nije bio loš. Jer iako je istina da znanje o ezoterijskim darovima tri razvedene žene leži u osnovi radnje, mi također uživamo u romanu u detaljima koji ismijavaju društvene konvencije ili koji zadiru u osjećaje neuspjeha te transcendentalne figure koja je brak.
Arbitraža kojom ove žene provode svoje moći u djelo i dolazak Darryl Van Horne završava sastavljanjem katarze magije, humora, kritike i seksualnosti.
