Amerikanac Emma cline je došao iz ruku svojih likova da ponudi bijesno empatična književnost s kojim će osvojiti pola svijeta, čekajući da se drugi medij očarava svojom žestinom pretvorenom u prozu. I nije da se radi o narativnoj magičnoj formuli. Pitanje je dati tu istinu ljudima koji žive u scenama, od glavnog junaka do posljednjeg gesta najnebitnijeg karaktera u razvoju radnje.
Možda je to znak vremena i njegovih novih hroničara..., literatura natopljena onom vizijom života u prvom licu koja ide od početnog stava do udubljenja u najdublje motive bića. Nešto poput onoga što svi pokazuju na svojim društvenim mrežama, samo sa neprocjenjivim dugom da se sve završi u neotuđivoj inerciji, u centripetalnoj sili u kojoj pričanje o našem svijetu završava kao književna stvarnost.
I nije da nam Emma priča o Instagramu ili Facebooku. Ništa ne može biti dalje od njegove namjere. Ali ova slobodna interpretacija služi da ponudi taj uvid u način utjelovljenja njegovih likova proždirenih imperativom zapleta odlučnih da ispričaju sve. Idemo od osjećaja najnedokučivijeg seksualnog nagona do krajnjeg, najparalizirajućeg straha. Sve se savršeno manifestira u gestu, u izrazu, u frazi koja zarobi našu dušu zbog te magične preciznosti nekoga ko nađe prave riječi pred beskonačnost bilo kakvog ponora ili crne rupe.
Najpopularnije knjige Emme Cline
Djevojke
Da svaki slobodarski pokret ima svoju mračnu stranu je nešto prirodno prihvatljivo, s obzirom na ljudsku prirodu u stalnoj unutrašnjoj borbi između dobra i zla. Od komunizma do hipija, sve se prodavalo kao izazov onome što je uspostavljeno u potrazi za opštim dobrom. Sve dok se idealizacija i utopija ne sudare sa najuznemirujućom stvarnošću.
California. Ljeto 1969. Evie, nesigurna i usamljena tinejdžerka koja će uskoro ući u neizvjestan svijet odraslih, primjećuje grupu djevojaka u parku: one se traljavo oblače, idu bose i čini se da žive sretno i bezbrižno, dok su granice normi. Nekoliko dana kasnije, slučajni susret potaknuo je jednu od tih djevojaka - Suzanne, nekoliko godina stariju od nje - da je pozove da im se pridruži.
Žive na usamljenom ranču i dio su komune koja se vrti oko Russella, frustriranog muzičara, karizmatičnog, manipulativnog, vođe, gurua. Fascinirana i zbunjena, Evie se uranja u spiralu psihodeličnih droga i slobodne ljubavi, mentalne i seksualne manipulacije, zbog čega će izgubiti kontakt sa svojom porodicom i vanjskim svijetom. A zanošenje te komune koja postaje sekta kojom dominira sve veća paranoja dovest će do čina brutalnog, ekstremnog nasilja.
Ovaj roman je djelo pridošlice koja je, s obzirom na svoju mladost, ostavila kritičare bez riječi zbog neobične zrelosti kojom isklesava složenu psihologiju svojih likova. Emma Cline gradi izuzetan portret adolescentne krhkosti i burnog procesa odrastanja. Također se bavi pitanjem krivnje i odlukama koje će nas obilježiti cijeli život. I ona stvara one godine mira i ljubavi, hipijevskog idealizma, u kojima je nikla mračna, vrlo mračna strana.
Autor je slobodno inspirisan poznatom epizodom u američkoj crnoj hronici: masakrom koji su počinili Charles Manson i njegov klan. Ali ono što ga zanima nije lik demonskog psihopate, već nešto mnogo više uznemirujuće: one anđeoske djevojke koje su počinile gnusan zločin, a ipak tokom suđenja nisu izgubile osmijeh. Šta vas je navelo da pomerite granice? Koje su bile posljedice akcija koje će ih uvijek proganjati? Ovaj blistavi i uznemirujući roman govori o njima.
Harvey
Autor poput Clinea otvoreno izlazi na raspravu. I duboko u sebi, književnosti je potrebna ova vrsta pripovijedanja, nešto poput Virginie despentes Jenki. Obje žene koje preuzimaju palicu najosvećenije književnosti od moralnog uštipka ili zalogaja u potrazi za krvlju.
Dvadeset četiri sata nakon presude, u posuđenoj kući u Connecticutu, Harvey se u zoru budi znojan i nemiran, ali pun samopouzdanja: ovo je Amerika, a u Americi oni koji su poput njega nisu osuđeni. Bilo je to vrijeme kada su mu ljudi okretali leđa, ali su te ljude ubrzo zamijenili novi ljudi: a ljudi koji su mu dugovali usluge, smatra Harvey, i dalje će im morati vraćati novac.
Pokušali su mu uništiti ugled, ali nisu uspjeli, i istog dana sudbina mu govori kako da dovrši obnovu; poznato lice vašeg suseda ispalo je kao pisac Don DeLillo, a Harvey već zamišlja neone: Pozadinska buka, neprilagođeni roman, konačno snimljen film; savršeni savez između ambicija i prestiža u službi njegova povratka. Pa ipak, prolazak sati uskoro počinje da se ispunjava uznemirujućim, zloslutnim znacima; produbljujući pukotine u povjerenju s kojim je Harvey osvanuo ...
Svojom uobičajenom psihološkom suptilnošću, Emma Cline priča ovu priču s najneugodnijeg mjesta: iz uma Harveyja (Weinstein, naravno) kojem prezimena nisu potrebna i koji je ovdje prikazan kao netko krhak i potrebit, koji precjenjuje Njegova inteligencija i pokazuje smiješnu megalomaniju; čovjek potpuno odvojen od stvarnosti, one svoje osude, koja postaje sve zastrašujuće vidljiva i u kojoj se filtriraju pretpostavke krivice koju njegovo svjesno ja negira.
Izbjegavajući najčešće ponavljane uglove teme često osvijetljene jednim svjetlom, pribjegavajući injekcijama dosadnog humora i iskorištavajući kaleidoskopske mogućnosti interakcije među likovima s uvidom i bez podcrtavanja, Emma Cline gradi s Harvey prodoran, smiješan i uznemirujući potez kamere, koji otkriva njegovu spretnost na daljinu, onu novo, koje do sada nisam istraživao.
