Iz najdubljeg dijela života, gdje se čini da se stvarnost rastvara u maglovitim pragovima, Cristian Alarcón je uvijek pronalazio priče da nam ispriča. Prvo kao novinar, a zatim i kao pripovjedač fikcije, ili možda ne toliko fikcije, koliko profila koji su nam i bliski i koji u nama bude ono otuđenje ljudskog kao nečeg udaljenog, stranog, neshvatljivog našom čitalačkom svijesti i dakle transgresivno u posljednjoj instanci.
U bibliografiji koja se kreće ka tim hibridnim horizontima onih koji teže da budu književnici, a da ne odustanu od novinarske profesije, kao što se desilo Tom Wolfe ili mnogi drugi, ono što se dogodilo s Alarconom sigurno će dovesti do zanimljive književne karijere. A mi ćemo biti ovdje da to ispričamo.
Najbolje preporučeni romani Cristiana Alarcona
treći raj
Život ne samo da prolazi kao okviri neposredno prije vela šokantnog konačnog svjetla (ako se tako nešto zaista dogodi, mimo poznatih spekulacija o trenutku smrti). Zapravo, naš film nas napada u najneočekivanijim trenucima. Može se desiti za volanom da nam izmami osmeh za taj fantastični dan pre mnogo godina, koliko savršen koliko idealizovan...
Naš film nas pronalazi u praznim trenucima, tokom rutinskih zadataka, usred beznačajnog čekanja, malo prije spavanja. I isto sjećanje može imati reviziju scenarija ili korekciju režije filma, sa sjedištem negdje u našem umu.
Cristian Alarcón nam govori o filmu svog protagonista na najživopisniji i najdragocjeniji mogući način. Tako da možemo osjetiti na dodir, pa čak i pomirisati te evokacije života koji je bio i način na koji život gledamo iz tog duga. Razumjeti određene protagoniste znači razumjeti sebe. Zato će književnost uvijek biti neophodna.
Pisac obrađuje svoj vrt na periferiji Buenos Airesa. Tamo sežu njegova sjećanja iz djetinjstva u gradu na jugu Čilea, priče njegovih predaka, bake, majke. Takođe izgnanstvo u Argentinu i kako su u tom egzilu žene te koje sade voćnjak, bašte, solidarnost, kolektiv.
Bespolni, hibridni i poetski roman, čitati Treći raj znači za tren ući u univerzum Cristiana Alarcona, autora ovog književnog, botaničkog i feminističkog putovanja koje, daleko od toga da se iscrpljuje na prvo čitanje, traži od nas da se vratimo u teksta kako bi se odgovorilo na mnoga pitanja koja postavlja.
„Smešten na različita mesta u Čileu i Argentini, protagonista rekonstruiše istoriju svojih predaka, dok se zadubljuje u svoju strast za kultivisanjem bašte, u potrazi za ličnim rajem. Roman otvara vrata nadi da će se naći utočište u malom pred kolektivnim tragedijama.
Kad umrem, želim da mi sviraju cumbia
Prvobitno objavljen davne 2003. godine i oporavljen zbog širenja rada autora koji je konačno nagrađen i priznat u većoj vrijednosti. Ali iu pozadini oživljava mitski lik "El Frente" Vitala kojem je Calamaro čak posvetio jednu od svojih pjesama. Uz hroniku kao pozadinu, otkrivamo djelo kontrasta kao što se već može naslutiti u različitim konceptima naslova. Izvanredna priča o tom ljudskom kontekstu u kojem se podlost i veličina na kraju sudaraju i, kao rijetko, ova potonja izlazi kao pobjednik.
«-Njegov sin je mrtav. Evo ga, ne diraj ga.
Na zemljanom podu Viktor je ležao, sa širokim, čistim čelom po kojem je dobio nadimak, u lokvi krvi, ispod stola na kojem su pisali službeni izvještaj o njegovoj smrti.
Dana 6. februara 1999. godine, smrt mladića, Vitalni front, izrešetana od strane policije, uzdigla je u kategoriju mita tu vrstu gradskog Robina Huda koji je ono što je ukrao dijelio među komšijama i dao povoda za svetac sposoban da čini čuda kao što je promena sudbine policijskih metaka.
