Komuniciranje je dar. Jezik je alat. francuski pisac roland barthes Uronio je u dubine jezika u potrazi za konačnim značenjem glagola, imenice, pridjeva... svih vrsta riječi i jezičkih jedinica. Ali je svoju panlingvističku viziju uspostavio i o zvuku iz kojeg se jezik rađa (intonacija ili glasnoća) ili o znaku kojim također stvaramo jezik, a time i komunikaciju.
Poenta je da se napravi ugovor, ali sa onim informativnim duhom koji nam daje osjećaj da se, kako drugačije i ne može, pitanje jezika i komunikacije tiče svih nas. Prisjetimo se toga o daru i alatu kojim je ovaj post započeo... Ako imate alate i znate njihovu vrijednost, komunikacija postaje onaj dar pretvoren u oružje kojim se uvjerava, uvjerava ili prenosi kao eho gdje god emocije tumače ono što je rečeno ili napisano kao muzika s razlogom.
Dakle, Roland Barthes je neka vrsta filozof metajezičnost koja nas vodi do vrlo posebne mudrosti u kojoj možemo dešifrirati etimologije dok nalazimo posebnu vezanost za sve te riječi koje su stigle kao iz lukavstva. Jer prije riječi nema ništa. I čim se prvi šapat probudi, možemo ponovo pretvoriti stvarnost oko onoga ko nas sluša. Jer naše riječi transformišu subjektivnu stvarnost koja je u suštini način na koji nam se govori u većoj mjeri nego što to može ili ne mora biti.
3 najbolje preporučene knjige Rolanda Barthesa
Šapat jezika: izvan riječi i pisanja
Unutrašnji glas označava korak do volje. Unutrašnji šapat, poput jedva čujne glasine, nalazi se između našeg interesovanja za komunikaciju i naše sposobnosti da to učinimo. Sve se rađa u tom šapatu. Od onog na koji pisac dolazi kada počinje novo poglavlje svoje knjige do onog koji eksternalizira najgoreg diktatorskog diktatora koji je napravio buku, zbunjenost, pa i strah.
Šapat označava graničnu buku, nemoguću buku, buku onoga što, jer savršeno radi, ne proizvodi buku; Šaputati znači pustiti da se čuje samo isparavanje buke: slabašnost, zbunjujuće, drhtanje primaju se kao znakovi poništavanja zvuka. A što se tiče jezika, može li da šapuće? Kao riječ, čini se da je još uvijek osuđena na brbljanje; kao pisanje, tišini i razlikovanju znakova: u svakom slučaju, jeziku uvijek daje previše značenja da bi postigao zadovoljstvo koje bi bilo tipično za njegov predmet. Ali nemoguće nije nezamislivo: šapat jezika čini utopiju.
Kakva utopija? To je muzika smisla. Jezik, koji šapuće, povjeren označitelju u neviđenom kretanju, nepoznatom našim racionalnim diskursima, ne bi iz tog razloga napustio horizont značenja: značenje, nepodijeljeno, neprobojno, neimenovano, bi se, međutim, smjestilo u daljinu, poput fatamorgana... tačka nestajanja zadovoljstva. To je uzbuđenje smisla koje dovodim u pitanje slušajući šapat jezika, tog jezika koji je za mene, modernog čovjeka, moja Priroda.
Očigledno i tupo: slike, gestovi i glasovi
Subjektivno razumijevanje jezika čini čitav univerzum interpretacija, nesporazuma i drugih pomaka koji izmiču pošiljaocu poruke. Zanimljivo i paradoksalno, ovo ograničenje je i bogatstvo jezika koji, prema autoru, treba tretirati sa stanovišta naših okolnosti ili, recimo, endemskog za ono čitanje između redova o kojem se može raspravljati do apsurda kada se umiješa zatvaranje ili tupo značenje.
U svakom pokušaju izražavanja možemo razlikovati tri nivoa: nivo komunikacije, nivo značenja, koji uvek ostaje na simboličkom nivou, na nivou znakova i nivo koji Rolan Bart naziva značajem.
Ali u simboličkom smislu, onaj koji ostaje na nivou znakova, mogu se razlikovati dvije pomalo kontradiktorne aspekte: prva je namjerna (nije ni više ni manje od onoga što je autor htio reći), kao da je izvučena iz leksikona. pregled simbola; to je jasno i jasno značenje kome nije potrebna nikakva egzegeza, to je ono što je pred očima, očigledno značenje.
Ali postoji još jedno značenje, ono dodano, ono koje postaje kao neka vrsta dodatka koji intelekt ne uspeva da asimiluje, tvrdoglav, neuhvatljiv, tvrdoglav, klizav. Barthes predlaže da se to nazove tupim smislom.
Varijacije na pisanje
Zapravo naslov članka koji je Roland Barthes napisao 1973. Varijacije na pisanje, predstavljena je kao kompilacija tekstova od strane autora koji pokrivaju predmetnu pojavu iz svih perspektiva: teme poput gramatike i lingvistike, naravno, ali i autora poput Benvenistea, Jakobsona ili Laportea, strukturiraju teorijski mozaik u kojem postoji također prostor za bilješke o Barthesovim vlastitim razmišljanjima o tom pitanju ili čak komentare neobične poput onog posvećenog rječniku Hachette.
Iz svoje perspektive kao semiologa, Barthes ne gleda na pisanje kao na proceduru koju koristimo da imobiliziramo i fiksiramo artikulirani jezik, uvijek bjegunce po prirodi. Naprotiv, za njega pisanje znatno nadmašuje, da tako kažem, zakonski, ne samo usmeni jezik, nego i sam jezik, ako ga, kako to većina lingvista želi, stavimo u čistu funkciju komunikacije. Refleksija koja se odavde uspostavlja je, kao i uvijek u Barthesovom slučaju, hrabra koliko i transgresivna, jer na kraju pretvara njegove vlastite tekstove u stvaralački čin koji daleko prevazilazi naučnu analizu.
