Morate imati odlike pisca da pristupite narativu koji daje prioritet emocionalnim aspektima bez padanja u sentimentalnost. I Karmele Jaio Uživa u toj vrlini da se nosi s najempatičnijom osjetljivošću na snažan način, bez ikakvih pukotina koje trivijaliziraju ili čine da naracija škripi.
A za to je potrebno, pored već ukazanog umijeća pisca, imati uvjerenje, gotovo visceralnu potrebu da se nešto ispriča bez najgore cenzure, onih koje sam sebi nameće. Pisanje za pripovijedanje je davanje duše, znoja i suza; sve ostalo je prazan pokušaj da se nešto prenese, ili pretenciozno hvalisanje da je knjiga napisana.
Kako bi Bukowski U njegovoj radoznaloj pesmi „Pa hoćeš da budeš pisac“ počni da pišeš samo ako te nešto zaista peče i tera na to. Ostalo je gubljenje vašeg vremena i sigurno tjeranje drugih da ga troše. Ta autentičnost je ono o čemu govorim kada govorim o Karmele Jaio koja tu motivaciju, tu suštinsku pokretačku snagu, nalazi u svakoj svojoj priči.
3 najbolja preporučena romana Karmele Jaio
Ruke moje majke
Postoji neka drevna uspomena u dodiru. A možda zato što ovom osjetilu pribjegavamo rjeđe nego što bi trebalo, kada se fokusiramo na zbir osjećaja topline ili hladnoće, glatkoće ili hrapavosti koje primamo, možemo primiti preopterećenje informacijama. Posebno o protoku vremena u rukama majke...
Nerein život visi o veoma krhkoj niti. Posljednji udarac zadesio ga je u bolnici: majčino pamćenje je ozbiljno narušeno i on se praktično ničega ne sjeća.
Nerea živi zaokupljena poslom u kojem više ne uživa, žali što nije mogla posvetiti zasluženo vrijeme svojoj kćeri, a u posljednje vrijeme osjeća da joj je brak blijed. Sada nosi i teret krivice što nije uspela da na vreme otkrije krizu koju njena majka pati i našla se saterana u ćošak burnom pričom iz prošlosti. Prekarna ravnoteža koja ju je držala je narušena.
Tokom dugih čekanja u bolnici, primećuje da se njegova majka drži uspomene koju zaborav nije mogao da zbriše. Tako će Nerea otkriti fundamentalnu epizodu u životu svoje majke, dok je primorana suočiti se sa vlastitom prošlošću.
Očeva kuća
Ismael je blokiran. Već dvije godine pokušava da napiše svoj sljedeći roman, ali ne može napraviti više od beživotnih nacrta, a ne ispunjava rokove dogovorene s izdavačem. Sve što piše je upitno, nešto što mu se nikada ranije nije dogodilo. Njegova situacija je komplikovana onog dana kada njegova majka doživi nesreću i Ismael je primoran da svako popodne provodi sa ocem kako bi se brinuo o njemu. Ti sati će ga iznenada prenijeti u trenutak koji je bio zaleđen u njegovom djetinjstvu i koji je Ismael do sada skrivao u svojim sjećanjima.
Jasone je prva čitačica i lektorica muževljevih tekstova. Godinama je živela posvećena porodici, a iako je pisala i kao mlada, napustila ga je. U ovoj prošloj godini je noću pred kompjuterom, a u tajnosti je ponovo počeo da stvara.
Svako će se igrati sa svojom tajnom usred emotivnog plimnog talasa u kojem će tišine, kao i skoro uvek, govoriti glasnije od samih reči. Očeva kuća On otkriva spisateljicu Karmele Jaio, u romanu koji nam govori o načinima izgradnje i prenošenja muškosti i ogromnom utjecaju roda u životima žena i muškaraca.
Nisam ja
Najgora od otuđenja je ona vrsta depersonalizacije kojoj dopuštamo da nas ponese inercija krda. Trik je bio predstaviti fatamorganu kao pravi krajolik sreće i samospoznaje u materijalu koji svaka osoba ima na raspolaganju. I da, u ženskom rodu stvar poprima i grotesknije prizvuke. Jer izdanje izgleda kao reklama za kozmetiku.
U ovoj knjizi uživamo u egzistencijalističkom feminizmu, perspektivi gole žene ispred sebe kako bi nacrtala dušu u ogledalu, gdje je svaki, bilo da je žena ili muškarac, suđen, idealiziran, ocrnjen ili čak povrijeđen, pomiješan s patetičnim postavljeni ili namjerni šekspirovski solilokvij.
Karmele Jaio, autor Očeva kuća, predstavlja nam u svojoj novoj knjizi četrnaest ženskih priča. Svi pripadaju istoj generaciji, imaju između četrdeset i pedeset godina i prolaze kroz kritičan trenutak u životu.
Otkrit ćemo ih u toj neobičnosti pred licem koje se mijenja tijelo, tjeskobi pred evidentnim starenjem, nostalgiji za idealiziranom prošlošću i mladosti, rutini bračnih odnosa, porivu da se iskoristi vrijeme koje im je preostalo, osjećaj da ne možete pronaći svoju stranicu... Ti mali emocionalni prijelomi od velike važnosti u svakodnevnom životu svake žene.
