3 najbolje knjige Georgesa Pereca

Francuska književnost uživa bogatu i raznoliku narativnu scenu s autorima koji se ističu u avangardnim prijedlozima kao što su, svaki na svoj način, Houellebecq o foenkinos; ili međunarodno najprodavaniji noir sa Fred vargas o Gospodar. Svi ovi sjajni pripovjedači i mnogi drugi uživaju u nasljeđu a Georges Perec koji je u svom kratkom postojanju pokazao znake preplavljenog kapaciteta u svom cilju eksperimentisanja.

Eksponent konfuzije i otuđenosti, zapleta stisnutog ka narativnoj sintezi kao alhemiji u kojoj likovi destiliraju svoju dušu. Čudesan autor u svim onim aspektima u kojima jezik poprima drugu dimenziju, bilo prozu ili stih, članak ili esej. To je onaj Perec koji nam se pojavljuje višestruko u bilo kojoj svojoj knjizi.

Briljantan u svojim pismima i možda pomračen u svojoj duši onim zlokobnim nedavnim nasljeđem istrebljenja Jevreja koje ga je pogodilo u djetinjstvu gubitkom roditelja. Poenta je da je književnost još jednom kao placebo u najosobnijem smislu ili kao sublimacija u kreativnom aspektu bila raspoređena u djelo nabijeno tim konačnim značenjem i tom transcendentnom suštinom dobre književnosti.

Top 3 preporučena romana Georgesa Pereca

Sjećam se

Recordar es citarse a uno mismo aún a riesgo de no haber tomado las decisiones que en aquel otro momento asomaban como horizonte. Por eso ese comienzo de relato con el que visionamos hechos ofrece sinceridad, crudeza, melancolía, confesión. Con «me acuerdo» exponemos a los demás otros días idealizados en los que las cosas ocurrieron y transcurrieron extrañamente, siempre a contrapié, con su punto de hilaridad, de lirismo y de desconcierto. Justo el otro foco necesario para entender el ayer o hasta la más remota época vivida de la historia reciente.

«Me acuerdo» se ha convertido, con el paso de los años, en un viaje a la memoria colectiva de un país. Este inventario de recuerdos, compuesto por 480 anotaciones que siempre comienzan con las palabras que dan título al libro, se ha convertido en uno de los iconos de la literatura memorialista de todos los tiempos. Recuerdos de infancia y juventud de uno de los mejores escritores del siglo XX por los que desfilan actores, escritores y políticos, pero también estaciones de metro, bulevares o cines de un París que ya no existe pero que resulta fundamental para comprender el panorama actual de la cultura europea. Llega, en una nueva traducción de Mercedes Cebrián, una de las obras míticas de Georges Perec.

Sjećam se

Otmica

Barem su stare priče dobro počele, ali ova nije ni to. Od početka, tajanstvena kletva neumoljivo visi nad likovima i, kako se priča razvija, njena sveprisutnost zbunjuje čitaoca.

Kada Tonio Vocel nestane - žrtva otmice, priveden, pobjegao, potisnut? - policija, nesposobna da ispravno dešifruje brojne tragove koji su im predočeni, samo oslijepi. Tonijevi prijatelji preuzimaju stvari u svoje ruke, ali će i oni, koliko god se približili istini, postati žrtvom neuhvatljivog ubice. Međutim, humor i dalje vlada u knjizi.

El lector tiene, asimismo, la oportunidad de probar su ingenio, ya que la solución, a la vez inasible y evidente, ocultada con esmero y, sin embargo, malévolamente simple, jamás desvelada pero siempre expuesta, está ante sus ojos. ¿Acaso sabrá verla? ¿Conseguirá dar con el autor de este caos?

Otmica

Životna uputstva za upotrebu

Svaki proizvod sa svojim uputama koje određuju upotrebu i bacanje kao što nas paradigma vara. Ništa se ne smije koristiti i baciti u jednom ciklusu osim života. Zato je bolje imati neke dobre upute kada život krene naopako ili prijeti propast...

Sa zadovoljstvom kolekcionara, Perec nam je pokazao da je i književnost igra i da se iza zavese svakodnevnog života krije poezija anodina. Iza fasade jednostavne pariške zgrade pronašao je arhivu priča. Pripovijedanje je i učenje gledanja, hvatanje životnih priča koje čine to monumentalno zagonetka koju još nazivamo stvarnošću.

Došao sam do ove knjige u vrijeme kada je književnost prijetila da postane previše melanholičan svijet. Našao sam u njemu tračak života. Zaljubila sam se u Bartlebootha i njegov ludi projekat iza kojeg se krije sjajna intuicija: ta ljepota je ponekad beskorisna, a samim tim i ljepša. Prošao sam kroz hiljadu i jednu priču koja se ovdje priča, okružen istim čuđenjem s kojim zamišljam da su renesansisti sigurno istraživali svoje ormariće radoznalosti. I znao sam da književnost može biti nešto drugo: vrlo ozbiljna igra koja odražava naš najnestašniji osmijeh.

rate post

Ostavite komentar

Ova stranica koristi Akismet kako bi smanjila neželjenu poštu. Saznajte kako se podaci vašeg komentara obrađuju.