10 najboljih meksičkih pisaca

Na isti način na koji nastavljam mnoge druge zemljeFokusiraću se na najbolji pisci u Meksiku u suštini izabran između XNUMX. veka i sadašnjosti. U slučaju Meksika bilo je još složenije zbog toliko dobrih izbora. Sjajne reference svjetskog narativa i novih talenata koji se pojavljuju s onim osjećajem da se nađemo pred nekim ko će jednog dana biti klasik.

Plodni meksički pisci u svim vrstama žanrova ili čak avangardnih pera koji se kreću između različitih voda, istražujući narativne mogućnosti koje uvijek dobro dođu za projektiranje književnosti prema novim horizontima. Bez sumnje ću ostaviti meksičkog pisca koji bi mogao biti jedan od vaših omiljenih. Ali već znate da ništa ne piše o ukusima. Ovdje će do izražaja doći 10 meksičkih pisaca koji su me, u mom slučaju, oduševili, a da ponekad nisam znao koji je to dar ili otisak koji me najviše zaokupio.

Ali to je gracioznost književnosti kao i u mnogim drugim kreativnim aspektima. Djelo snažno privlači našu pažnju i ulazimo u određeni univerzum autora tog vremena da bismo ga na kraju istakli kao jednu od onih bitnih stvari u zemlji tog vremena.

10 najboljih meksičkih pisaca

Juan Rulfo

Ponekad je izvrsnost, proglašena na četiri vjetra od strane službenosti, ispunjena. Najugledniji proučavaoci španske književnosti ističu Huana Rulfa kao jednu od bitnih stvari. Kada pristupite njegovom radu, otkrivate razlog i ne preostaje vam ništa drugo nego da se složite sa tim zvaničnim strujanjima.

Govoreći o trenutnoj terminologiji, s tim trendom robne marke u zemlji, vjerojatno nitko neće učiniti više za meksički brend od toga Juan Rulfo. Univerzalni pisac, jedan od najcjenjenijih na svjetskoj književnoj sceni. Iza njega nalazimo još jednog slavnog i savremenog meksičkog pisca: Carlos Fuentes, koji, iako nam je nudio sjajne romane, nije dosegao tu izvrsnost tipičnu za genija.

Kao i u drugim prilikama, volim predstaviti sjajno izdanje koje čitatelju približava cjelokupno autorsko djelo. U slučaju Juana Rulfa, ništa bolje od ove komemorativne kutije njegove stogodišnjice:

XNUMX. vijek ima nekoliko izuzetnih pisaca. Među tom odabranom grupom uvijek bismo našli ovog fotografa sposobnog da prikaže stvarnost pod mnoštvom filtera prema kompoziciji koliko heterogenoj, toliko i magičnoj. Kultni autor, sa Pedrom Páramom uvjerio je kritičare i čitatelje. Lik na vrhuncu Macbetha shakespeare, sa svojim tragičnim dahom, sa tom kobnom kombinacijom ljudskih ambicija, strasti, ljubavi i frustracije. Ali Huan Rulfo ima mnogo više. Ovo remek-djelo ne pomračuje čitavo književno djelo koje se, iako nije obilno, ističe svojom ogromnom važnosti i intenzitetom.

Octavio Sun

con Octavio Sun savršeni trokut meksičke književnosti dvadesetog stoljeća zatvara se jer pored njega nalazimo Juan Rulfo već Carlos Fuentes (iako ovaj drugi sjedi za svojim stolom samo za desert). U mnogim prilikama se dešava da književnost proizlazi u svojevrsnoj generacijskoj sinergiji. Od neuporedive istorijske slučajnosti u životima Cervantes y shakespeare, Koetanost je činjenica koja se ponavljala u nekoliko navrata.

I dok primjer dva velika evropska genija predstavlja vrh ove sinergije slova, trokut koji se privremeno poklapa na svojim vrhovima između Rulfa, Paza i Fuentesa također ima svoju suštinu. Zato što njih trojica predstavljaju slične književne vrhunce iz Meksika za skup hispanskih i svjetskih pisama dvadesetog stoljeća. Poznata su društvena i politička neslaganja između Carlosa Fuentesa i Octavia Paza, ali to su detalji koji ne zasjenjuju kreativni opseg oboje i konačno obogaćivanje strogo književnog.

No, usredotočujući se na Octavia Paza, najslavnijeg od njih trojice, utoliko što je 1990. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, njegov stvaralački kapacitet obuhvaćao je poeziju i prozu s istom solventnošću, prikupivši pohvale i stekavši čitatelje jednog žanra ili drugo zahvaljujući ravnoteži između estetike i pozadine.

Elena Poniatowski

Izlazak iz Poljske pod opsadom nacista nije morao biti prijatan za porodicu Poniatowska. Bila je to 1942. godina i Elena je brojala deset izvora. Vjerovatno joj to nije bilo tako traumatično. U tom dobu stvarnost je još uvijek raspršena, usred magle mašte i trivijalnosti djetinjstva.

No, naknadna svijest mogla bi imati čak i veći učinak nego što se očekivalo. Više kod takve osobe Elena Poniatowski, otkriven kao veliki pisac, putovao i posvećen raznim razlozima koji se tiču ​​ljudskih prava.

Njeno aristokratsko porijeklo iz obje grane, očinske i majčinske, za nju nikada nije bilo temelj, iako je bilo oruđe za tu stalnu borbu u odbrani jednakosti na bilo kojem polju.

Roman, budući da se Poniatowskina pozadina nije mogla drugačije vidjeti, Elena shvaća kao instrument za kritiku i pristup, za introspekciju u ljudskom u mnogim aspektima, od prirodnog dolaska ljubavi do motiva za mržnju, od volje da se spozna potreba da se zaboravi.

"Crvena princeza" nikada ne razočara u svemu što napiše. A to je da se Elena raskomotila u člancima i esejima, u romanima i pričama. U njegovim spisima uvijek nalazimo strast za životom i namjeru da sublimira sve emocije i ideologije ka nečemu pozitivnom, vodeći nas osnovnim ličnim percepcijama kao što su empatija ili otpornost.

Laura Esquivel

Originalnost je pokretač uspjeha. Zatim morate razmotriti priliku i sveprisutnost. Kažem to zato što Laura Esquivel stigao na književni svod s originalnim romanom koji je na kraju postao pravovremen, u ovom slučaju nije mu bila potrebna sveprisutnost (eufemizam za razgovor o kontaktima i kumovima ...)

Como agua para čokolada bilo je vrlo originalno djelo koje je umetnuto u popularnu maštu kao roman koji se mora čitati. I tako se kretao u književnim krugovima pola svijeta, obarajući rekorde godinama i godinama početkom 90 -ih. Čarobni realizam kojim se roman može pohvaliti sposoban je transformirati i podići kuhinju prema emocionalnom području ... ali hajde da pričati o njoj kasnije, na njenom zaslužnom mjestu na mom rangiranju.

U ostalom, Laura Esquivel u svoja djela donosi sjaj naslijeđen od naturalizma, sa svojim tragičnim dijelom i težnjom ka sublimaciji, pozitivna fantazija stvorila je iskustva i otpornost kao ljudski fokus koji se može pretpostaviti iz samog razmišljanja o tome da ostanete živi svaki novi dan ... Ovi vrlo generički utisci koji dobijaju svoje nijanse u svakom od različitih prijedloga pripovijesti o ovom autoru, kojeg je meksička politika obdarila već nekoliko godina.

Guadeloupe Nettel

Guadeloupe Nettel Najistaknutiji je među veliki aktuelni meksički pripovjedači. Od neiscrpnog Elena Poniatowski gore John Villoro, Alvaro Enrigue o Jorge Volpi. Svaki sa svojim "demonima" (demoni jer ne postoji ništa više motivirajuće za pisanje od tačke đavolskog iskušenja, "ludog" ukusa za otuđenje kojim svaki dobar pisac ogoljuje svijet u svojim bijedama).

Nettel je još jedan primjer u profesiji pisanja kao punopravnog, determinističkog poziva. Zato što su i akademsko obrazovanje i predanost pripovijedanju prošli s tim paralelnim postajanjem nekoga ko uživa u željeznoj volji, nastaloj snažnim unutrašnjim dahom.

Sve u Nettelu pronalazi taj idealan put do kraja zašto. Da biste se školovali u književnosti, počnite pisanjem priča, a na kraju razbijte romane ili eseje sa samodostatnošću nekoga tko već poznaje esencijalne umjetnosti. Tako da danas možemo uživati ​​samo u njegovim knjigama.

Carlos Fuentes

Kolijevka putnik u svojstvu sina diplomate, Carlos Fuentes Stekao je vrlinu putovanja, divno oruđe za uspješnog pisca. Putovanja nude neuporedivo bogatstvo pogleda na svijet, učenja protiv etnocentrizma, narodne mudrosti. Autorsko privilegirano djetinjstvo maksimalno je iskoristio da na kraju postane, prije svega, veliki pisac, kao i ugledni diplomata poput svog oca.

Kao školovani pisac i kao osoba u kontaktu sa različitim stvarnostima svog neiscrpnog putujućeg duha, Fuentes je postao sociološki pisac, sa gotovo antropološkom potragom za ljudskim bićem u njegovom prirodnom društvenom okruženju.

Nije da su njegovi romani mudar pokušaj pedagoške namjere, ali i njegovi likovi i njegovi pristupi uvijek otkrivaju jasnu namjeru, potragu za odgovorima u povijesti. Ostalo je još mnogo toga za naučiti iz svega u prošlosti, iz svih povijesnih procesa, iz revolucija i ratova, iz kriza, iz velikih društvenih osvajanja, ostatak povijesti je naracija koja se njegovala Carlos Fuentes da nam predloži svoje romane.

Logično, kao Meksikanac, posebnosti njegove domovine ističu se i u mnogim njegovim knjigama. Posebnost naroda kao što je Meksikanac unosi mnogo sjaja njegovim paradoksima, opterećena namjerom naroda sa snažnim razlikovnim identitetom uprkos miješanju koje je na kraju dovelo do njegovog stvaranja (kao i svi narodi svijeta, s druge strane ruka).

Jose Emilio Pacheco

u Pachecove narativne brige Pojavili su se od najranije dobi, otkrivši da je pisac rešen da to bude pre nego što je navršio dvadeset godina. Tim čvrstim ranim pozivom José Emilio Pacheco bio je natopljen autentičnim uvjerenjem za razvoj vlastitog djela, za sve vrste čitanja, u potrazi za tom sintezom kojoj se svaki autor mora obratiti u potrazi za vlastitim putem.

Ne odmičući se od svojih korijena u koje je fiksirao veliki dio svog rada, posebno u esejističkim, pa čak i poetskim aspektima, Pacheco se obratio u mom omiljenom polju izmišljene pripovijesti, mnoštvu priča i nekim romanima s alegorijskim komponentama, a u nekim maštovitim slučajevima ili izrazita senzualnost u drugima.

Različite kompozicije koje se na kraju povezuju i sa čvrstom humanističkom namjerom prema toj književnosti posvećenoj samoj egzistenciji i kronici proživljenog vremena.

Jasno je da je ta sposobnost za promjenu spola omogućila eksperimentalni aspekt u Pachecovoj narativnoj pretenziji, pronalazeći tu avangardnu ​​točku oko gotovo romantičnog idealizma u kojem osjećaji djetinjstva odjekuju kao odjeci, uz potpuno uvjerenje da se treba vratiti djetinjstvo, taj raj u kojem eksperimentiranje također stvara temperamente i poglede na svijet.

Juan Jose Arreola

U senci najvećih, drugi ne završe uvek u senci. Oni koji možda nemaju ogromnu kreativnost ali volju za usavršavanjem, zajedno sa kapacitetom učenja koji na kraju liči na dar ako je posvećenost maksimalna.

Ovako nešto treba uzeti u obzir pri donošenju Juan Jose Arreola u vezi sa a savremenik, sunarodnik, pa čak i imenjak, ogroman koliko i on Juan Rulfo. Zatim, kada je život dao Arreoli još 15 godina, mogao je postati nasljednik naslijeđa i nastavljač djela, s tom promjenom fokusa genija koji se više ne pojavljuje kao jedinstveni prethodnik.

Možda je to pitanje zajedničkog jezika, ali u svojim nebrojenim pričama i sveskama govornik španskog jezika zasigurno će se više navući na fantazije, ponekad snovne i bogate disertacije koje pretvaraju stvarnog ili direktno nadrealističkog u njegovo slobodno pero, od onoga što mogao bi biti pristup hvaljenima Kafka sa svojim basnama hladnijih i egzistencijalističkih nijansi.

Valeria luiselli

Izmišljena iz projekcije najsvjesnijeg realizma s tom bezobzirnošću mladog pisca, Valeria se manifestuje kao moćni govornik generacije usredotočene na budućnost iz temelja svega novoga što je svijetu možda ostalo, podižući glas da otkrije manifest trompe l'oeil stalne involucije prikrivene kao briljantan napredak. Kritička literatura u najširem smislu te riječi.

U tom smislu, njegova ideologija graniči s njegovom knjigom «Nestalo dete»Problem granica kao izmišljenih zidova (sve opipljiviji u slučaju da je autor bliže povezan s Meksikom i Sjedinjenim Državama). Zidovi sposobni stigmatizirati one s jedne strane iza jedine maske aporofobije. Na isti način na koji idealiziraju one druge, one koji nastanjuju ugodno mjesto u svijetu samo zbog činjenice da jesu, ili možda jednostavno ne postoje ako smo loše mislili.

Pitanje je krenuti na put humanistike tih rubova naših dana, krvariti na vlastitoj koži i konačno suosjećati s drugima, izvan aseptičnih televizijskih vijesti.

No, osim toga, Valeria Luiselli nas također uvlači u druge svoje knjige u toj fragmentiranoj literaturi koja se udobno kreće između otuđenja fantastičnog i stvarnog kao da sve zauzima isto strukturirano mjesto od subjektivnosti protagonista.

Život, ljubav, porodica, učenje ili smrt su uvek utisci; otkrivanje transcendentnog sjaja tragikomičnih polova našeg postojanja narativni je cilj zanosne Valerije u njenom načinu pričanja priča.

Sergio Pitol

Ima takvih, kao Sergio PitolOni su pisci u onom drugom alternativnom životu koji prolazi dok sudbina slijedi. Da imamo više života, svaki bi u novim izlascima bio drugačija stvar., ali vrijeme je ono što jeste i Sergio Pitol je bio dovoljan broj stvari kao da to želi ograničiti samo na svoj lik pisca.

I dalje ili upravo zahvaljujući svojoj izmjeni, Pitol je napisao neka od najboljih djela meksičke naracije sa svojom Trilogijom sjećanja na vrhu svoje književne produkcije. Nešto poput vitalnog posla toga Prust zadubljen u svoju heptalogiju.

U ovoj definiciji pisca također treba napomenuti da njegov život nije bio samo krevet s ružama. Ovako se pokazuje da nevolje, kada ne unište, usklađuju nesvodljivi duh, preživjelo ljudsko biće, prije svega njega samog, nemirnu i gladnu dušu ...

Dakle, strogo narativno uživamo u Pitol -u koji tka naše i tuđe u tom scenariju u kojem je pisac glavni junak koji pruža lucidnost, strast i odgovore na svoj način na sva pitanja o postojanju.