U kinu već imamo nekoliko primjera sublimacije surove stvarnosti kako bismo zaštitili najugroženije ljude. Billy Elliot ili Život je lijep su dva dobra primjera. Još nisam pronašao, u nedavnom narativu, neki paralelizam te emocionalne namjere placeba protiv stvarnosti.
Voila. Ovaj Vibrato roman donosi tu iscjeljujuću namjeru u suočavanju sa nepovoljnom, mračnom stvarnošću. Muzika, ljubav, strast... od nekoliko stvari koje mogu spasiti ljudsko biće prije nego što podlegne strahu, mržnji, beznađu, svemu najgorem što male lirske duše na kraju silno guraju kada drže vlast, njihov jedini cilj u životu.
Klara je ta duša sposobna da transformiše stvarnost iznutra prema van. Subjektivno može uljepšati ili ublažiti bol. Samo da to mogu postići samo duše nadarene za to obraćenje.
Klara uči violinu, odličan muzički paradoks gudača za komponovanje prigušenog tona sveta u padu. Muziciranje je ponekad može odvojiti od nasilja, od mržnje koja sve pokreće.
Teško je shvatiti da se iza pisanja može sakriti štimovanje koje pokreće radnju. A ipak je divno zamisliti da bi moglo, da bi vas priča o nekome ko voli muziku mogla odvesti na note vitalnog zapleta. Ako se usudite da pročitate ovu knjigu, zaista ćete otkriti tu nemoguću kompoziciju između književnog i mjuzikla.
Iz skrivenih prostora sivog Berlina ponekad se čuju tonovi Klarine violine. Kompozicije koje govore o duši koja će se slomiti. Violinske žice plaču kao nijedan drugi instrument. Klara završava plačući u odjeku svojih četiri žice.
Ali ono što je jasno je da, ako ima nade, ona se rađa u muzici, u svojstvu superiornom od riječi, onih koje ne dopiru do najbolje volje kada je riječ o empatiji ili dijalogu.
Devedeset devet taktova da se udubite u što više potpunih književnih senzacija. Bezvremenski zvuci koji kapituliraju ovim romanom oko Klare i oko čitaoca, oboje uronjeni u otkrivanje onoga što ostaje kada se sve izgubi...
Sada možete kupiti roman vibrato, nova knjiga Isabel Mellado, ovdje: