Kad nam se sa svakodnevnog aspekta predstavi misteriozni roman s prizvukom trilera, još više uranjamo u specifičan zaplet koji nam se predstavlja. To se dešava u knjiga U đavolji kući. Giulio Terenzi je rutinski momak sa običnim životom, samo je jednog dana stavio…. gde je imao lonac (kako kažu na više nego kolokvijalni način). Giulio je udaljen iz bankovne kancelarije u kojoj radi i raspoređen u Castromagno, udaljeni grad u kojem je najmanje potrebna poslovnica banke. Da nije starije barunice Eleonore de Santis, čija bi baština u načelu mogla opravdati postojanje još nekoliko podružnica.
Giulio se osjeća shrvano što je dodijeljen tom gradu u kojem dominira osjećaj dekadencije devetnaestog stoljeća. Momak koga preuzima, čija je fizionomija impregnirana vladajućom antikom, obavještava ga o zadatku koji mu je povjeren. No, osim administrativnih ili komercijalnih poslova, on pruža pozadinu o posebnoj idiosinkraziji nekih vrlo posebnih mještana, i jezivim slučajevima nestanka ljudi koji su smatrali da su irelevantni za bilo kojeg drugog susjeda.
Osjećaj otuđenosti koji napada Giulio postupno postaje potpuna i otuđujuća predodžba o stvarnosti koja se guši u svojoj pauzi, u svojoj nestvarnoj kadenci, gdje vrijeme kao da čeka prema zloslutnom.
Pogotovo što određeni likovi poput Corrada, baruninog unuka, progone taj mračni osjećaj neke vrste zla. Šta mladić poput njega radi u tom gradu? Što se događa s onim mještanima upuštenim u bijedne rutine koje su se pretvorile u odbrojavanje njihovih nestanaka?
Poznati italijanski pisac Marco Romano on nam se predstavlja kao potpuno novi glas u talijanskoj književnosti.
Možete kupiti knjigu U đavolji kući, novi roman Romana de Marca, ovdje: