Oduvijek su mi se sviđali oni romani ili filmovi koji koketiraju sa naučnofantastičnim argumentom potpuno umetnutim u prepoznatljiv svijet.
I ovom prilikom priča ima dvostruku privlačnost u fokusu kao krimi roman, s dodatnom neizvjesnošću u vezi sa zlokobnom enigmom ubistva i mračnom sjenom svijeta prilagođenog zamišljenom koji ga tjera da krene ka novim pristupima.
Igra pamćenja otvara nas za pretpostavku našeg svijeta izloženog zaboravu, a odatle do znanja, do znanja onih koji su sposobni da pamte više od drugih, pretvarajući ih u društveni sloj veće vrijednosti koji se na kraju uzdiže iznad prosječnosti koji se jedva sjeća ko je nakon svakog buđenja.
U ovom scenariju može se pretpostaviti da je margina ubice mnogo veća. Pa prije ili kasnije sve može biti gurnuto u zaborav, u uznemirujuće brisanje ljudskog sjećanja.
Brak Claire, kratkog pamćenja, i Marka, sposobnog da dočara potpuniju prošlost, liči na međurasnu zajednicu u najtežim vremenima kolonijalnog rasizma, uprkos određenom stepenu prihvatanja povezanom s Markovim većim statusom. Ali oni preživljavaju odbacivanje i nerazumijevanje u tom svakodnevnom životu zavirujući u ponor bez prošlosti.
Sve dok se žena ne pojavi mrtva u rijeci i istražitelj Hans Richardson završi vezujući i zapisujući potrebne konce kako ne bi zaboravio svoju istragu i usmjerio istragu na Marka.
I tu se noir žanr i naučna fantastika spajaju sa uspješnim rezultatima. U maniru scenarija uspomena, zločinačke vještine pisca nadobudnog Marka počinju se nazirati među onom igrom svjetla i sjenki koju obilježavaju same okolnosti.
Iz jezgra i rezolucije romana mogu se izdvojiti aspekti za meditaciju o važnosti naše prošlosti u konfiguraciji našeg identiteta i očekivanom zaokretu koji naučna fantastika uvijek omogući za veliko konačno iznenađenje.
Od sada možete kupiti roman The Memory Game, Felicije Yap, ovdje: