3 najbolja filma Pedra Almodóvara

Kao iu slučaju a Woody Allen kome je bilo teško da shvati poentu, Pedro Almodóvar On nikada nije bio moj svetac. Barem na početku. I nije da sada brani svoju filmografiju zubima i noktima. Ali istina je da sam s vremenom otkrivao prava umjetnička djela kinematografije nastala u Almodóvaru.

Problem je ponekad što se spoji nekoliko aspekata koji vas uspiju pridobiti za stvar kreatora, filmskog reditelja u ovom slučaju, ostavljajući po strani prethodne predrasude ili jednostavno odobravanje filmova koji vam ništa ne govore, ponekad zato što, kao u bilo kojoj umjetničkoj manifestaciji, nije bilo najbolje vrijeme za uživanje.

U dolascima i odlascima svestranog momka kao što je Almodóvar, postoje teme koje vam manje-više upadaju u oči. Pitanje je iskoristiti trenutak koji se poklapa s vašim dolascima i odlascima kako biste pronašli taj film koji dopire do vas u svakom pogledu. Možda je to jedna od njegovih najmračnijih serija ili najživlja komedija.

U svakom slučaju, kada Almodóvar dobije sav njegov rad, vi ga gledate na drugačiji način. Zato što počinjete da shvatate motive, duboke volje koje opravdavaju ekscese koji se kreću od boje do preterivanja. To je kao kada sretnete nekoga o kome ste imali svoje prethodne ocene, da biste na kraju prijatno prihvatili poraz svojih predrasuda. U to vrijeme sam ih spasio skripte su napravile knjigeDanas se držim filmografije, sa nekim iznenađenjem...

Top 3 preporučena filma Pedra Almodóvara

Koža u kojoj živim

DOSTUPNO NA BILOKOJ OD OVIH PLATFORMA:

Almodóvarov genije juri u bujičnom naletu u ovom filmu pretvorenom u egzistencijalistički triler kakav se rijetko viđa. Film koji je fascinantna i mučna vizija prema opsesijama i ludilu od odsustva koje najviše obilježava.

Koža kao suština svega kada se žudi za već nemogućim dodirom druge kože; ili lice koje nas više nikada neće pogledati i koje kroz parapet te iste kože postaje živa slika nedostižne duše. Koža je u svakom slučaju nastanjena da osjeti svijet prije svega, uz nezaboravnu magiju prvih stvari.

Radnja filma postaje sve mračnija i mračnija, dok dr. Robert Ledgard oslobađa svoj izmučeni duh između nauke i potrage za besmrtnošću, ili barem ukradenim životom. Klaustrofobično, ali fascinantno. Uobičajena boja toliko Almodóvarovih filmova svedena je na igru ​​crne i sive tako da se samo koža ističe na uznemirujućoj pozadini.

Pričaj s njom

DOSTUPNO NA BILOKOJ OD OVIH PLATFORMA:

U ovom filmu ima dosta poremećaja. Redukcionistički kritičari uvijek ističu Almodóvarovu fiksaciju na žensku figuru kao osnovnog protagonista njegovih priča. A to bi bilo zato što žena kao lik daje više igre u toj intenzivnijoj viziji života.

Ali, ne znajući da li je to bila namjera da iznenadi ili jednostavno zato što mu se tako dopalo, ovom prilikom se deblo zapleta više uvećava u aspektu ljudi i njihovog načina suočavanja sa čežnjama, tugom, željama, frustracijama i strahovima. Aspekti na kojima Almodóvar gradi jedan od svojih najboljih zapleta kretali su se između zbunjenosti, iznenađenja, zabrinutosti i te bijesne ljudskosti koju su samo u ovoj vrsti intrapriča, polu zapleta, pola modernih epova, u stanju prenijeti nam s potpunom empatijom.

Benigno je medicinska sestra koja se zaljubljuje u plesačicu koju ne poznaje. Nakon nesreće, ona pada u komu i završava pod njegovom brigom. Kada je borac uhvaćen i pade u komu, odvedena je u istu sobu, a Benigno se sprijatelji sa njenim pratiocem Markosom. Unutar klinike život četvorice lika teče u svim smjerovima, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, vukući četvoricu na neslućeno odredište.

bol i slava

DOSTUPNO NA BILOKOJ OD OVIH PLATFORMA:

Sa deklariranom željom da se spasu biografski aspekti samog Almodóvara, film depersonalizira stvar i upoznaje nas s režiserom po imenu Salvador Mallo. Preklop koji služi za igranje slagalice šta se može više prilagoditi stvarnosti ili ne. Osim što nudi određenu slobodu režiseru da izmisli ili izmisli bilo koji aspekt.

Vizija Salvadora Malla iz više nego odraslog doba opkoljenog određenim više nego zastrašujućim bolestima ima onu nesumnjivu nostalgiju koju je teško liječiti. Jer melanholija ima nešto kao radosno sjećanje, dok je nostalgija potpuno predanje da se ništa neće vratiti.

Djetinjstvo preuzima sve sa svojim prizorima punim svjetlosti i snova. Mladost se razvija s tim prirodnim tokom ekscesa i novonastalih nagona. Konačni koktel je zrelost koja posmatra sve kako prolazi kroz kaleidoskop hiljada psihodeličnih, bolnih svjetala.

5 / 5 - (12 glasova)

Ostavite komentar

Ova stranica koristi Akismet kako bi smanjila neželjenu poštu. Saznajte kako se podaci vašeg komentara obrađuju.