Krivica je dar sa kojim ljudi napuštaju raj.. Od malih nogu učimo se osjećati krivim za mnoge stvari, sve dok od njega ne postanemo nerazdvojni životni saputnik.
Možda bi svi trebali dobiti pismo poput ovog Valeria Santaclara, protagonista ove knjige. Sa dovoljno hrabrosti mogli bismo je pročitati i pokušati izbalansirati savjest i krivicu.
Naravno, postoje krivica i krivica, i načini preuzimanja krivice. Valeria je internalizirala krivnju i grižnju savjesti zbog vitalnih sukoba koje želi zakopati dok pokušava da se oporavi kako bi potražila neku vrstu rekompozicije.
Ali najzanimljivija stvar od svega je subjektivna priroda krivice, kao i bilo koja druga senzacija ili percepcija nakupljena u životnoj istoriji svake osobe. Valeria postaje ogledalo naše subjektivnosti, koja poput onih drugih ogledala u mačjoj uličici iz kojih je Valle Inclán izvlačila grotesku, proširuje i smanjuje realnost onoga što se dogodilo.
Valeriji nimalo ne pomažu okolnosti njene prošlosti. Slika Gijona u kojem je proveo najvažnije godine svog života spoj je klasnosti njegove porodice s bijedom koja se širila oko njega i napetom atmosferom koju su izazvali oni s jedne i oni s druge strane, koji su se borili za vlast dok vukući grad sa sobom.
Istorija Španije i male porodične priče. Sugestivan kontrast između općeg i konkretnog koji ovom romanu daje osjećaj punoće, totaliteta.. Kao da je čitanje postalo kao da sam te godine proživio u tom Gijonu.
Radnja napreduje zahvaljujući jedinstvenom čvoru te volje za pomirenje, tom interesu za pronalaženje nade kroz pismo, prevazilaženje strahova i tjeskobe, sukoba i naravno... krivice.
Sada možete preuzeti Noć koja nije prestala da pada kiša, najnoviji roman Laure Castañón, ovdje: