Mnogi od nas su čekali povratak Joel Dicker de Baltimore ili čak Harry Quebert. Jer svakako je ljestvica prilično snižena u njegovom romanu o nestanku Stephanie Mailer.
Postojao je onaj okus nakon nemogućeg pokušaja nadvladavanja, poboljšanja napetosti na skretanjima i reflektora među tolikim brojem mogućih ubica. Ali najprirodniji tok radnje je izgubljen, otkrivanje dubokih motiva zloslutnosti zločina. Bilo kojem drugom autoru bilo bi oprošteno jer je roman jako dobar. Ali Joel Dicker nas je loše navikao na izvrsnost.
I naravno da su likovi imali manje snage. Budući da je odnos između "braće" iz Baltimora ispleo fascinantnu paukovu mrežu napravio je dragocjen hibrid između noir žanra i zbunjujućeg egzistencijalizma. Dok u slučaju Harryja Queberta, njegova veza s Marcusom Goldmanom pokazala se antologijskom na nekoliko stranačak i u smislu vrlo metaliterarnog aspekta njihove interakcije.
Kad istekne posljednja stranica ove nove knjige, osjećam se pomiješano. S jedne strane, smatram da se slučaj sobe 622 proteže na istim dubinama kao slučaj Harry Quebert, nadmašujući ga u trenucima kada roman govori o tome ko ga piše, o Joelu Dickeru zadubljenom u dileme pripovjedača kamufliranog u prva instanca kao prvi junak ... Protagonist koji suštinu svog bića posuđuje svim ostalim učesnicima.
Pojava Bernarda de Falloisa, izdavača koji je Joela učinio književnim fenomenom, on uzdiže ove metaliterarne temelje u pravi entitet koji je unutar romana jer je tako napisan. Ali to na kraju bježi od smisla radnje, jer postaje veća od onoga što je pravilno povezano, iako je mali dio njezina prostora.
To je dobro poznata Dickerova magija, sposobna predstaviti nekoliko aviona do kojih pristupamo penjući se i silazeći stepenicama. Iz podruma u kojima su pohranjeni neuredni motivi pisca kako bi ispunili stranice prije jedinog mogućeg kraja, smrti; do spektakularne pozornice na koju stižu ti čudni prigušeni aplauzi, onih čitalaca koji okreću stranice s nepredvidivom kadencom, uz buku riječi koja odjekuje među hiljadama zajedničkih zamišljenih.
Počinjemo s knjigom koja nikada nije napisana ili barem parkirana o Bernadu, nestalom izdavaču. Ljubav slomljena neizbežnom snagom reči uključenih u radnju romana. Radnja koja luta između neobuzdane imaginacije autora koji predstavlja likove iz svog svijeta i iz svoje mašte, između trompe l'oeila, anagrama i iznad svega trikova poput onog bitnog junaka romana: Lev.
Bez sumnje, Lev živi više života od bilo koga od ostalih likova koji su povezani sa zločinom u sobi 622. I na kraju zločin završava kao izgovor, trivijalni, s vremena na vrijeme gotovo dodatak, zajednička nit koja postaje samo relevantno kada radnja podsjeća na kriminalistički roman. Ostatak vremena svijet prolazi oko hipnotičkog Leva, čak i kad on nije tamo.
Konačna kompozicija mnogo je više od krimića. Jer Dicker uvijek ima tu frakciju da nas natjera da vidimo književne mozaike života. Destrukturiranje kako bi se održala napetost, ali i kako bismo nas mogli natjerati da uvidimo hirove svog života, napisane ponekad istim tim nerazumljivim skriptama, ali sa punim značenjem ako se promatra cijeli mozaik.
Osim što je povremeno ta gotovo mesijanska želja da vlada cijelim životom pretvorena u roman opasna i uzdrmala je poput genijalnog koktela. Jer u jednom poglavlju, tokom scene, čitalac može izgubiti fokus ...
U pitanju je stavljanje nekih ali. Također je stvar uvijek očekivati toliko od velikog bestselera s tako vrlo ličnim stilom. Kako god bilo, ne može se poreći da nas je prva osoba u kojoj se sve pripovijeda, uz dodatak predstavljanja samog autora, osvojila od prvog trenutka.
Tu su i poznati zaokreti, bolje postignuti nego u Nestanku Stephanie Mailer, iako je ispod toga za mene njeno remek -djelo "Baltimorska knjiga". Ne zaboravljajući ni sočan vez, koji je mudar i pragmatičan Dicker utkao kao pribor u potrazi za još udica. Mislim na onu vrstu humanističke i briljantne introspekcije koja povezuje aspekte različite poput sudbine, prolaznosti svega, romantične ljubavi nasuprot rutine, ambicija i nagona koji ih pokreću iz dubine ...
Na kraju se mora priznati da smo, poput dobrog starog Leva, svi mi sami glumci. Samo niko od nas ne potiče iz porodice etabliranih glumaca: Levoviča, uvijek spremnih za slavu.
Sada "Enigmu sobe 622", Joela Dickera, možete kupiti ovdje:
Razmišljao sam o "Enigmi sobe 1, Joela Dickera"