To je u poslednje vreme Miguel Herrán Dosađuje me svojim podignutim obrvama. Gest koji je podjednako koristan za iznenađenje, zaljubljivanje ili očaj, u zavisnosti od zapleta. A onda se kredibilitet koji je najbliži liku razgrađuje usiljenom brzinom.
To mi se već počelo dešavati u njegovom nastupu u Money Heist. I u nekim svojim drugim filmovima djelovao je kao zanimljiv glumac, dirnut bogatstvom uličnog kastinga. Ali od tolikog gledanja u ogledalo, poput Narcisa, Miguel je dobio izgled preterivanja, kao Michael Jackson koji ima zatvor.
Ipak, od samog početka ova dolina senki u kojoj Miguel glumi ukazuje na sjajnu priču. Idemo na Himalaje sa Quiqueom (Miguel Herran), njegovom djevojkom i njenim sinom. Prijedlog koji bi mogao da se pojavi kao zanimljiv film sa napetošću. Ali između jedne i druge stvari, film završava prelaskom najviših vrhova azijskog planinskog lanca da bi se srušio na najravniju visoravan. Gdje su samo pogledi, fantastični pejzaži...fotografija i malo više.
Oni traže skripte kojima će ispuniti mrežu; Snimanja su intenzivirana kako bi se pokrile hitne potrebe filijala koji prijete povlačenjem sa jedne ili druge platforme. I na kraju ovako polugotove stvari ispadnu. Molim te, konobaru, daj mi još pećnice!
Dolina sjena za njih je ostala sirova. Nije stvar u spojlerima, ako ipak želite da provedete neko vrijeme uz ovaj film. Ali argument nije skuvan u suštini ili formi. Kredibilitet je kamen temeljac svakog projekta. Ako nije za vjerovati kako se stvari dešavaju, kako se suočavaju sa situacijama ili kako se srž radnje namjerava riješiti, stvar se raspada. A sada, čak ni stavljanje Brada Pitta na čelo glumačke ekipe ne može popraviti stvari.
Citirati nešto iz radnje, a da ne otkrivam ništa o zapletu. Zamislite da odete na Himalaje, sretnete par obješenih Šveđana. Čini ti se savršeno da odeš na Rave sa njima, napuniš se Merinih pupoljaka i ostaviš svoje dete tamo sa Šveđanima dok si lud... Kredibilitet 0. A to je samo detalj, loša stvar je što proteže se na cijelu zajednicu u svojoj rezoluciji.
Na neki način, španska kinematografija ponekad može pogriješiti u odnosu na ono o čemu neki holivudski blokbasteri obično griješe. Kada ima dosta novca da se nađu dobri producenti, ali se domišljatost ostavi po strani (koje razlike daju scenaristi ako imamo para), pojavljuju se ovakvi filmovi. S jedne strane, možete uživati u zavidnom panoramskom pogledu na velikom ekranu. Ali s druge strane, njoj se previše veruje. Kao da bi Himalaje mogle da nadoknade nedostatak udice zapleta. Kao da bi budistički fratri i njihovi tamjani sumnjivog bilja mogli dati veći kredibilitet prijedlogu bez sirila...