3 najbolje knjige Najata El Hačmija

U različitim intervjuima u kojima sam mogao slušati osobu iza autora Najat El Hashmi (Nadal Romanova nagrada 2021) Otkrio sam nemirni duh koji se širi prema zahtjevnim sferama poput feminizma ili društvene integracije različitih etničkih grupa, kultura i religija. Uvek sa tim mirna tačka refleksije, kontrast ideja, kritičko pozicioniranje sposoban, na primjer, umetnuti ga u središte katalonske ideologije kako bi se izvukao kad se stvar vratila na slijepo pridržavanje procesa od 2017.

Ali politički (sa svojim neospornim sociološkim aspektom u koji se svaki intelektualac upušta činjenicom postojanja) je u piscu kao što je Najat još jedan vrh, više u nužno ugaonoj fizionomiji za otkrivanje novih rubova i aspekata.

A zatim dolazi Književnost sa velikim slovima u svom slučaju, obdarena istim pojmom osvete kao linija paralelna sa poslom pripovijedanja. I tako se njihove priče pojavljuju ispunjene tim realizmom na nivou ulice, kontekstima koji tone egzistencijalista i izlaze u pravcu realizma koji je najvezaniji za naše dane, opterećen kritikom i savješću, vodeći čitaoca prema empatiji situacija koje je potrebno vizualizirati u svom cjelokupnom scenariju izvan jednostavne karakterizacije naših dana.

Sve to s etničkim aromama koje svoje priče pune aromama koje su sve udaljenije i možda stoga čežnije za onom autentičnošću razorenom globalizacijom koja je jednako ujednačena koliko i istrebljujuća. Neophodan glas u književnosti nužno orijentisanoj ka humanističkim tonovima.

3 najbolje knjige Najata el Hachmija

Majka mleka i meda

Svaki odlazak od kuće je progonstvo kada put počinje iz nesklada ili straha. Svaki pogled unatrag pun melanholije, kada novo ne liči na željenu slobodu, egzistencijalni je sukob koji upućuje na iskorijenjivanje, na potpuno apatridski duh, koliko pust, toliko i briljantan u svom mogućem stvaralačkom aspektu.

Majka mleka i meda Priča u prvom licu priču o muslimanki iz Rifa, Fatimi, koja je, sada punoljetna, udata i majka, napušta svoju porodicu i grad u kojem je oduvijek živjela, te s kćerkom emigrira u Kataloniju, gde se bori da napreduje. Ova priča pripovijeda o teškoćama ove imigrantice, kao i neusklađenosti između svega što je do sada proživjela, i onoga u što je vjerovala, i ovog novog svijeta. Priča se i o njegovoj borbi da krene naprijed i svojoj kćeri podari budućnost.

Izgovoreno kao usmena priča u koju se Fatima vraća nakon godina posjete porodičnoj kući i priča svojim sedam sestara sve što je doživjela,
Majka mleka i meda nudi nam dubok i uvjerljiv uvid u imigracijsko iskustvo sa stajališta muslimanke, majke, koja živi sama, bez podrške svog muža. U isto vrijeme nudi nam potpunu fresku o tome šta znači biti žena u seoskom muslimanskom svijetu danas.

Kći strankinja

Da je nešto poput pojma geto prirodno preživjelo do danas za obilježavanje etničkih grupa, malo govori o ovom navodnom "savezu civilizacija" ili kako god to želite nazvati. Ali greška ne može biti samo u nekima, greška je u nemogućnosti da se nastane koža drugih ljudi, s bilo koje strane moguće religije, kulture ili običaja.

Devojka rođena u Maroku i odrasla u gradu u unutrašnjosti Katalonije stiže do vrata odraslog života. Ličnom pobuni kroz koju prolazi svaka mlada osoba, ona mora dodati dilemu: napustiti ili ostati u svijetu useljavanja.

Nešto blisko povezano sa oštrim unutrašnjim sukobom što mogućnost raskida veze s majkom podrazumijeva. Protagonistkinja ovog romana je briljantna mlada žena koja je po završetku srednje škole razapeta između prihvatanja dogovorenog braka sa svojom rođakom i odlaska u Barselonu da razvije svoj talenat.

Maternji jezik, varijanta berberskog jezika, simbolizira komunikacijske poteškoće i sukob identiteta koji protagonist doživljava kroz cijelu priču, razmišljajući o slobodi, korijenima, generacijskim razlikama i složenoj ličnoj, društvenoj i društvenoj stvarnosti. Kulturi koju im nameće imigrantski status . Tome se dodaje i težak pristup svijetu rada s kojim se suočava današnja omladina.

Narativni glas pun snage koji se suočava s kontradikcijama koje njegov život obilježavaju iskrenošću, odlučnošću i hrabrošću; monolog o porodici i intenzitetu emocionalnih veza koje nas vezuju za zemlju, jezik i kulturu.

Poslednji patrijarh

Ukorjenjivanje nije uvijek lako kada vlastita kultura napada nečiju suštinu. S jedne strane je djetinjstvo, taj raj koji od nas uvijek traži arome identiteta, pripadnosti i iznad svega ljubavi. S druge strane, vitalni horizont je uvijek zora intenzivne protestne svjetlosti koja se ponekad oštro sukobljava sa ovisnošću o kulturnim koncepcijama posvećenim ognjem obilježavanja sudbine svake osobe.

Mimoun i njegova kći rođeni su da ispune uloge koje im je patrijarh dodijelio, uloge uspostavljene prije više hiljada godina. Ali okolnosti ih navode da pređu Gibraltarski tjesnac i dođu u kontakt sa zapadnim običajima. Neimenovana protagonistica pokušat će shvatiti zašto je njen otac postao despotska ličnost, dok će započeti put bez povratka prema vlastitom identitetu i slobodi.